Otvaramo poslovne knjige za novo obračunsko razdoblje. Računovođe te razdjelnice obuhvata doživljavaju mnogo dramatičnije nego druge profesije. Prošlost moramo hladno klasificirati, uspjeh pošteno odmjeriti, bilješkama objasniti primijenjene politike i nastale razlike, odnosno neuobičajene poslovne događaje, a sve s rizikom da bi to netko mogao sutra pogrešno protumačiti. Kaznena odgovornost je paradoks da se plemenita borba za istinito izvješćivanje može utopiti u močvari problema.

Činjenice i događaje treba postaviti na mjesto gdje spadaju. Mora se znati tko što radi i za što je odgovoran. Obračun amortizacije svakako nećemo delegirati povjerenstvu za popis, ali od tog povjerenstva očekujemo konkretne prijedloge o utvrđenom stanju imovine i obveza i nastalim razlikama s procjenama vrijednosti itd. Odgovornost netočnog prikazivanja imovinskog stanja i financijskog položaja usmjerena je na „osobu ovlaštenu za zastupanje“, odnosno na direktora. Stoga je bitno uspostaviti povjerenje uprave – direktora jer je riječ i o njihovoj koži, kako se financijski izvještaji i porezne deklaracije ne bi ticali samo računovođa.

Ponekad se pitam u čemu je problem kad ljudi najviše vole odgovore u vezi s nekim problemom tipa „da“ ili „ne“, odnosno žele ujednačeno postupanje za sve slučajeve, a neki poslovni događaji ipak odstupaju od općeg pravila. Proizlazi da mi svojom misijom stručnog poučavanja ne učimo kako uloviti ribu, nego ju sami lovimo i dijelimo. To me ne čini sretnim. Tako se postavilo pitanje: zašto je drukčiji sastav troškova izgrađene poslovne zgrade koja će biti sredstvo vlastite dugotrajne materijalne imovine od izgrađene stambene zgrade namijenjene prodaji? Elementi nabavne vrijednosti tržištu namijenjene nekretnine strukturirani su i prema zahtjevima propisa o PDV-u. No taj zahtjev ne postoji kad gra dimo za vlastitu imovinu jer se ne očekuje promet, a računovodstveni propisi o zavisnim troškovima komunalne doprinose „glatko“ uračunavaju u vrijednost građevine, što znači da ih sutra možemo amortizirati itd. Prokleta ujednačenost, zašto je ovdje nema? Može i bez nje? Može, ali na čiju štetu i s čijim novcem?

Ovih je dana započela primjena Zakona o rokovima ispunjenja novčanih obveza (pročitajte o tome i članak) koji objektivno donosi goleme probleme. Kod tog zakona iznimke su zaista rijetkost. Ili ugovorno propisani rok plaćanja ili prekršajna odgovornost. Kojeg li strašnog paradoksa: iako svi želimo što kraći rok naplate, odjednom nas to uvodi u prokletstvo tržišne stvarnosti koja je realno drukčija. Ovdje će se procjenjivati milostivost nove Vlade koliko će primijeniti strogoću ili će dopustiti plaćanje kao u „stara dobra vremena“, možda na opće zadovoljstvo. Dobra, kako, kada i za koga?

Dr. sc. Vlado BRKANIĆ