Naknada troškova prijevoza na posao i s posla – službenici i namještenici u javnim službama

Dom za psihički bolesne odrasle osobe, » Lj.« dostavilo nam je upit koji se odnosi na naknade troškova prijevoza na posao i s posla koje poslodavci mogu neoporezivo isplatiti svojim radnicima. Obzirom na odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (Nar. nov., br. 84/07.), postavljen je upit je li neoporeziva naknada troškova prijevoza na posao i s posla koju poslodavac isplaćuje radniku za prijevoz od mjesta stanovanja do mjesta rada odnosno od mjesta stanovanja do najbliže stanice međumjesnog prijevoza na udaljenosti manjoj od 1 kilometar te u kojem slučaju ta naknada podliježe obračunu poreza i doprinosa.

Odredbama članka 65. točke 1. do 6. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama uređeno je pravo zaposlenika u javnim službama na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla mjesnim javnim prijevozom. U skladu s tim odredbama ako nije organiziran mjesni javni prijevoz koji zaposleniku omogućava redovit dolazak na posao i odlazak s posla, zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza koja se utvrđuje u visini cijene mjesečne karte javnog prijevoza najbližeg mjesta u kojemu je taj prijevoz organiziran. U slučaju da postoji mogućnost kupnje godišnje karte, zaposlenik ima pravo na godišnju kartu ako mu je to povoljnije ili na 1/11 cijene godišnje karte koja se isplaćuje svakog mjeseca u godini. Ako nema mogućnosti kupnje godišnje, već samo mjesečne karte, zaposlenik koji stanuje više od 1 km od mjesta rada, ima pravo na mjesečnu kartu ako mu je to povoljnije ili pravo na isplatu troškova mjesnog prijevoza u visini cijene mjesečne karte. Zaposlenik koji stanuje na udaljenosti manjoj od 1 km od mjesta rada ima pravo na naknadu troškova mjesnog prijevoza u visini 1/11 cijene godišnje karte ZET-a (gradskog prijevoza u Gradu Zagrebu). Zaposlenik kojemu nije organiziran mjesni javni prijevoz na posao i s posla ima pravo na naknadu za mjesni prijevoz u skladu s odredbama stavka 4. i 5. članka 65. toga Temeljnog kolektivnog ugovora.

U svezi s navedenim napominjemo da je člankom 196. Zakona o radu (Nar. nov., br. 137/04., 68/05. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske) propisano da se kolektivnim ugovorom između ostalih, uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor te da se pravna pravila sadržana u kolektivnom ugovoru primjenjuju neposredno i obvezno na sve osobe na koje se, u skladu s odredbama toga Zakona, primjenjuje kolektivni ugovor.

Prema tome navedene odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, kojima je uređeno pravo zaposlenika u javnim službama na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla i to ovisno o organiziranosti javnog prijevoza, mogućnostima kupnje godišnje odnosno mjesečne karte za prijevoz te udaljenosti mjesta stanovanja od mjesta rada, pravo su radnika zaposlenih u javnim službama odnosno obveza poslodavca na isplatu te naknade.

Člankom 10. točka 9. Zakona o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 177/04.) propisano je da se porez na dohodak ne plaća na primitke radnika i drugih fizičkih osoba iz članka 14. stavak 1. toga Zakona po osnovi naknada, potpora i nagrada koje im isplaćuje poslodavac i isplatitelj primitka odnosno plaće, do propisanih iznosa.

Člankom 13. stavak 2. točka 3. Pravilnika o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 95/05., 96/06. i 68/07.) propisano je da se u skladu s odredbama članka 10. točka 9. Zakona o porezu na dohodak, oporezivim primicima po osnovi nesamostalnog rada ne smatraju iznosi što ih poslodavci isplaćuju svojim radnicima, a između ostalih ni naknade troškova prijevoza na posao i s posla mjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte. Ako na određenom području odnosno udaljenosti nema organiziranog prijevoza, naknada troškova prijevoza na posao i s posla utvrđuje se u visini cijene prijevoza koja je utvrđena na približno jednakim udaljenostima na kojima je organiziran prijevoz.

Člankom 13. stavak 2. točka 4. toga Pravilnika propisano je da se oporezivim primicima po osnovi nesamostalnog rada ne smatraju ni iznosi što ih poslodavci isplaćuju svojim radnicima, a između ostalih ni naknade troškova prijevoza na posao i s posla međumjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. Ako radnik mora sa stanice međumjesnog javnog prijevoza koristiti i mjesni prijevoz, stvarni izdaci utvrđuju se u visini troškova mjesnog i međumjesnog javnog prijevoza.

Člankom 14. stavak 1. Pravilnika o porezu na dohodak propisano je da se isplate iz članka 13. toga Pravilnika priznaju na temelju vjerodostojnih isprava (računa, obračuna, odluka, potvrda o cijeni karata i drugih). Prema tome, poslodavac može radnicima neoporezivo isplatiti naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u iznosu koji je jednak iznosu mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte za svaki mjesec poreznog razdoblja, a na temelju potvrda o cijeni karata. Međutim, ako je cijena prijevoza sredstvima mjesnog javnog prometa općepoznata (kao što je to slučaj sa javnim prijevozom u Gradu Zagrebu), potvrde o cijeni karata nije potrebno poslodavcu posebno predočavati.

Prema tome, za svrhe oporezivanja bitna je cijena mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte, a ako na konkretnoj relaciji nema organiziranog prijevoza bitna je cijena prijevozne karte na približno jednakim udaljenostima na kojima je organiziran javni prijevoz. Dakle, poreznim propisima nisu propisani dodatni uvjeti, poglavito ne oni vezani za udaljenost od mjesta stanovanja radnika do mjesta njegovoga rada. Radi navedenog, oporezivanju ne podliježu naknade troškova prijevoza na posao i s posla koje poslodavci isplaćuju svojim radnicima pod uvjetima i do iznosa koji su propisani člankom 13. stavak 2. točke 3. i 4. Pravilnika o porezu na dohodak, iako su u pojedinim kolektivnim ugovorima prava na isplatu te naknade propisana pod drugačijim uvjetima.

Međutim, temeljna je pretpostavka za neoporezivu isplatu te naknade da svakom pojedinom radniku trošak prijevoza na posao i s posla stvarno i nastaje ili da može nastati svakog mjeseca, jer je svrha i namjena te naknade u omogućavanju i osiguranju da se troškovi vezani uz dolazak na posao i povratak s posla ne oporezuju. U tom smislu smo mišljenja, da za radnika čiji se prebivalište odnosno uobičajeno boravište (mjesto gdje stanuje odnosno boravi), nalazi na lokaciji na kojoj ujedno i radi (dakle, na adresi sjedišta poslodavca ili njegove poslovne jedinice) ili se nalazi neposredno do te lokacije i to neznatne udaljenosti, zbog čega mu objektivno troškovi prijevoza ne bi ni mogli nastati, zbog intencija propisa o porezu na dohodak, nema temelja za neoporezivu isplatu spomenute naknade. U takvim iznimnim slučajevima bi poslodavac, kojeg na isplatu naknade troškova prijevoza na posao i s posla obvezuju odredbe posebnih propisa, trebao radniku pri isplati te naknade po toj osnovi utvrditi primitak po osnovi nesamostalnog rada (plaću) iz članka 14. stavak 1. točka 1. podtočka 1.2. Zakona o porezu na dohodak, koja podliježe obvezi obračuna, obustave i uplate propisanih obveza za javna davanja.

Povratak na mišljenja