Obračun PDV-a na uslugu savjetovanja inozemnom naručitelju

Tvrtka G. savjetovanje dostavila nam je, radi davanja mišljenja, dopis u svezi s oporezivanjem porezom na dodanu vrijednost usluga savjetovanja koje obavljaju inozemnom poduzetniku. Navode da je ugovorom što su ga zaključili sa inozemnim partnerom definirano da cijenu usluge savjetovanja obračunavaju na bazi dnevnog radnog dana konzultanata što se dokumentira evidencijom o odrađenoj satnici. U ugovoru se navodi da će inozemni partner nadoknaditi sve troškove koje tvrtka ima vezano za određeni projekt na kojem se vrši usluga. Specificirani su troškovi koji se smatraju dijelom usluge i bez kojih se usluga ne može izvršiti. Sukladno tome smatraju da je naknada precizno definirana i ugovorena, time i jedinstvena, sukladno članku 8. Zakona o porezu na dodanu vrijednost.

Nadalje, navode da se usluge konzultanata i troškovi vezani za projekt fakturiraju odvojeno na fakturama koje se odnose na mjesec u kojem je usluga odrađena. Svaka usluga ima svoju specifikaciju kako traži naručitelj usluga zbog, kako navode, operativnog poslovanja. Na tim mjesečnim fakturama porez na dodanu vrijednost nije obračunat, a na njima je navedeno po kojem se članku usluga smatra oslobođenom. Smatraju da je u ovom slučaju mjerodavan ugovor u kojem je definirano što je usluga koju isporučuju - savjetovanje plus troškovi. Stoga su mišljenja da na fakturi koja se odnosi na ugovorene troškove ne treba obračunati porez na dodanu vrijednost, jer se ne radi o prefakturiranim nego ugovorenim troškovima. U svezi s navedenim, a radi ispravnog postupanja, zamolili su naše mišljenje koje dajemo u nastavku.

Da bi se odredilo oporezuje li se usluga s elementom inozemnosti prema odredbama hrvatskoga Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 47/95. – 94/09.) potrebno je, prema odredbama članka 5. toga Zakona, odrediti mjesto oporezivanja takve usluge.

Odredbama članka 5. stavak 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisno je da se mjestom obavljanja usluga smatra sjedište poduzeća koje obavlja usluge ili mjesto gdje se usluge stalno obavljaju. Ako uslugu obavi poslovna jedinica, onda se mjestom obavljanja usluge smatra mjesto sjedišta poslovne jedinice.

Prema odredbi članka 5. stavak 5. Zakona, iznimno od stavka 3. ovoga članka, ako je primatelj jedne od usluga iz stavka 6. istog članka poduzetnik sa sjedištem u inozemstvu, tada se smatra da je usluga obavljena tamo gdje je sjedište poduzeća primatelja.

Usluge ustupanja informacija, uključujući i informacije o poslovnim postupcima i iskustvu, koje hrvatski poduzetnik obavi inozemnom poduzetniku oporezive su prema odredbi članka 5. stavak 6. točka 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, a usluge inženjera, odvjetnika, revizora, računovođa, tumača, prevoditelja i druge slične usluge savjetovanja, oporezive su prema odredbi članka 5. stavak 6. točka 3., a u svezi s člankom 5. stavak 5., istog Zakona, prema sjedištu poduzeća primatelja tih usluga. Navedeno je pojašnjeno člankom 33. stavak 8. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 149/09.).

Iz upita i priloženog ugovora nije u potpunosti jasan oblik suradnje između podnositelja upita i inozemnog poduzetnika. Tako se u točki 1. Ugovora navodi da tuzemni poduzetnik pruža konzultantske usluge u ime i za račun inozemnog poduzetnika, a u točki 2. da usluge tuzemnog poduzetnika obuhvaćaju potporu projekta inozemnog poduzetnika i potporu njegova razvoja doprinosom znanjem i iskustvom ("know how"). Stoga se ne možemo sa sigurnošću očitovati.

Ako podnositelj upita, tuzemni poduzetnik, inozemnom poduzetniku obavlja usluge savjetovanja i prenosi znanje i iskustvo mjesto oporezivanja tih usluga, kao i usluga posredovanja u svezi s njima, je prema mjestu sjedišta primatelja usluga temeljem naprijed navedenih odredbi članka 5. stavak 6. Zakona o porezu na dodanu vrijednost.

Odredbama članka 8. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je da je osnovica poreza na dodanu vrijednost naknada za isporučena dobra ili obavljene usluge. Naknadom se smatra sve ono što primatelj dobara ili usluga treba dati ili platiti za isporučena dobra i obavljene usluge, osim poreza na dodanu vrijednost. U poreznu osnovicu ulazi i sve ono što neka druga osoba, a ne primatelj dobara ili usluga, treba dati ili platiti poduzetniku za isporučena dobra ili obavljene usluge. U poreznu osnovicu ne ulaze iznosi koje poduzetnik zaračuna, primi ili izda u ime i za račun druge osobe.

Sukladno navedenim zakonskim odredbama osnovicu za obračun poreza na dodanu vrijednost čine svi izdaci koji ulaze u ukupnu naknadu za isporučena dobra ili obavljene usluge. Stoga se, načelno, troškovi koje prema točki 6. Ugovora inozemni poduzetnik nadoknađuje tuzemnom poduzetniku (benzin, cestarina, troškovi noćenja i dr.) smatraju nadoknadom izdataka tuzemnom poreznom obvezniku i čine dio ukupne naknade, odnosno osnovicu za obračun poreza na dodanu vrijednost.

Račun koji porezni obveznik ispostavi za isporučena dobra ili obavljene usluge nema sve elemente ako ne sadrži najmanje podatke iz članka 15. stavak 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost i članka 106. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost.

Obzirom da porezni obveznik, kako navodi u upitu, prema ugovoru što ga je zaključio sa inozemnim partnerom cijenu usluge savjetovanja obračunava na bazi dnevnog radnog dana konzultanata i to inozemnom partneru dokumentira evidencijom o odrađenoj satnici, pa mu inozemni partner to nadoknađuje kao i sve troškove koje ima vezano za određeni projekt na kojem se vrši usluga, mora imati dokumentaciju o tome, odnosno o nastanku poslovnog događaja kako bi nedvojbeno mogao dokazati povezanost pojedinog troška sa obavljenom uslugom.

Povratak na mišljenja