Časopis: | Računovodstvo, revizija i financije - 6.2007 |
Članak: |
Radni sporovi kroz sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske |
Stranica: |
141. |
Autor/i: |
Autor: Nikola KNEŽEVIĆ, dipl. iur. |
Sažetak: |
Zakon o radu (Nar. nov., br. 137/04. i 68/05.) predviđa, kao jedan od sedam načina prestanka ugovora o radu, i prestanak odlukom suda (sudski raskid ugovora o radu) na prijedlog radnika – tužitelja, ali može i na prijedlog poslodavca – tuženika pod zakonskim uvjetom. Pritom radnik na čiji prijedlog sud u radnom sporu donosi odluku o raskidu ugovora o radu ima pravo i na naknadu štete koju propisuje Zakon o radu. U odluci Vrhovnoga suda RH (VSRH) koju prikazujemo u nastavku VSRH zauzima pravno stajalište u vezi sa sporom o visini te naknade štete. U drugoj rješidbi VSRH koju prikazujemo VSRH se očituje o roku za podnošenje tužbe za poništenje izbora za radničko vijeće te ističe da iako nije propisan rok za podnošenje te tužbe, tužba mora biti podnesena u razumnom i primjerenom roku, što ni u kojem slučaju nije postignuto kada je tužba podnesena nakon proteka više od jedne godine od okončanja postupka izbora za radničko vijeće. I konačno, u trećoj odluci VSRH koju prikazujemo u nastavku zauzima se pravno stajalište o tzv. pasivnoj legitimaciji tj. o tome tko može biti tužen u parnici za poništenje izbora za radničko vijeće. Prema stajalištu VSRH, pasivno je legitimiran onaj koji teškim kršenjem odredaba Zakona o radu u provođenju izbora za planove radničkog vijeća utječe na rezultate izbora, pa i onda kada nema pravni subjektivitet, tj. kada nije ni pravna ni fizička osoba.
|
Hashtags: |