Oporezivanje „inozemnih usluga“ (II. dio)

      U časopisu  , br. 7/20., str. 69. objavljen je članak  “ (I. dio). Pisano je o određivanju poreznog položaja usluga ovisno o poreznom mjestu obavljanja usluga koje ponajprije ovisi o tome jesu li pružene ili primljene od poreznih obveznika iz EU-a, trećih zemalja i trećih područja ili osobama koje nisu porezni obveznici, odnosno fizičkim osobama. Kriteriji − načela oporezivanja   usluga utvrđeni su u čl. 17. Zakona o PDV-u. Navedeno se, u načelu, obvezno primjenjuje pri određivanju poreznog položaja   usluga kada je jedan od sudionika u prometu, ili primatelj ili pružatelj usluge − računa, inozemni poduzetnik – porezni obveznik, neovisno o tome je li iz EU-a, treće zemlje ili trećeg područja. Razlikujemo temeljno načelo oporezivanja između poreznih obveznika, tzv. načelo B2B te načelo B2C koje se odnosi na usluge između poreznih obveznika i fizičkih osoba koja nisu porezni obveznici. Kod utvrđivanja mjesta obavljanja usluga postoje iznimke od temeljnog načela oporezivanja te i u ovoj skupini usluga razlikujemo one obavljene drugim poreznim obveznicima ili fizičkim osobama. Iznimke od temeljnog načela propisuju čl. 18. – 26. Zakona o PDV-u i čl. 34. – 35. Pravilnika o PDV-u.
      U nastavku se daje II. dio teksta u vezi s određivanjem poreznog položaja   te na kraju i tablični pregled određivanja mjesta oporezivanja.

6. Porezno i knjigovodstveno evidentiranje usluga