RRIF-OV NEWSLETTER
Prijava

Sažetak:

U ovom članku razmatra se posebna nadležnost za ugovorne sporove prema čl. 5. st. 1. Uredbe 44/2001 o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima od 20. prosinca 2000. Obrađuju se dva temeljna pitanja koja se postavljaju pri tumačenju ove odredbe: koja ugovorna obveza je relevantna za zasnivanje nadležnosti i kako odrediti mjesto ispunjenja te obveze. Kada je riječ o prvom pitanju, u Uredbi je s pravom, barem kad je riječ o ugovorima o prodaji robe i pružanju usluga, prihvaćen stav da se nadležnost zasniva u mjestu ispunjenja obveze koja je karakteristična za ugovor. Time su uvelike izbjegnuti nedostatci određivanja nadležnosti prema mjestu ispunjenja novčanih obveza koji su opterećivali praksu u primjeni Bruxelleske konvencije iz 1968. No pitanje kako odrediti mjesto ispunjenja karakteristične obveze Uredbom nije primjereno riješeno. Umjesto da je utvrdio autonomnu definiciju mjesta ispunjenja karakteristične obveze koja bi bila prilagođena svrsi pravila o posebnoj nadležnosti, europski zakonodavac je određivanje toga mjesta prepustio sporazumu stranaka. U velikom broju slučajeva, osobito kad je riječ o ugovorima o prodaji, između foruma nadležnog prema čl. 5. st. 1. i predmeta spora neće postojati dovoljna činjenična povezanost koja bi mogla opravdati zasnivanje posebne nadležnosti.

Ključne riječi u članku su međunarodno građansko procesno pravo, europsko pravo, međunarodna nadležnost, posebna (izberiva) međunarodna nadležnost, Uredba Vijeća 44/2001.

Da biste vidjeli cijeli članak morate se pretplatiti na pip!

Pretplatnik
Zakon o trgovačkim društvima  (1)