Eksproprijacija (izvlaštenje) je od 1947., do danas uređena brojnim zakonima. U ovome članku dan je prikaz Zakona o izvlaštenju koji je na snazi, s prikazom prvostupanjskih i drugostupanjskih odluka upravnih tijela te problemima u praksi, što nisu uređeni tim zakonom.
Izvlaštenje je iznimka od ustavnog načela nepovredivosti prava vlasništva kao apsolutne kategorije, a njezine temelje nalazimo u odredbama Ustava RH, nekim zakonima te međunarodnim ugovorima.
Osnovna pretpostavka eksproprijacije je utvrđivanje interesa RH. Nakon što je utvrđen taj interes, provodi se pripremne radnje radi izvlaštenja, a zatim korisnik izvlaštenja prijedlogom pokreće postupak izvlaštenja. Nakon provedena postupka izvlaštenja, ured državne uprave na čijem je području nekretnina za koju se ono predlaže donosi rješenje o prijedlogu za izvlaštenje. Za izvlaštenu nekretninu prijašnjem vlasniku pripada naknada u visini tržišne vrijednosti takve nekretnine, što je bitna razlika u usporedbi s pravičnom naknadom kakvu se davalo kao obeštećenje za eksproprirane nekretnine.
Kako bi se ovu materija približilo i onima koji se često ne susreću s njom, ovdje donosimo prikaz obrazaca prijedloga za potpuno izvlaštenje nekretnine, nagodbe što je dogovaraju stranke, te konkretne rješidbe ureda državne uprave za imovinskopravne poslove u slučajevima poništenja pravomoćnog rješenja o izvlaštenju, odnosno kada nadležan ured donosi odluku kojom odbija zahtjev predlagatelja za poništenje takva rješenja.
