U više smo navrata u našim izdanjima pisali o zakonom postavljenim rokovima u kojima poduzetnici i osobe javnoga prava od početka ove godine moraju ispunjavati svoje obveze. Naime, zakonska odredba o rokovima ispunjenja novčanih obveza (iz Zakona o obveznim odnosima) koja je sve donedavno bila dispozitivnog karaktera, početkom ove godine zamijenjena je kogentnim normama Zakona o rokovima ispunjenja novčanih obveza, a potom odredbama Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Kako su ove norme bitno suzile mogućnost ugovaranja rokova dospijeća novčanih obveza između gospodarskih subjekata, a istodobno u pravni sustav RH unijele i neke nove institute povezane sa zakašnjenjem u plaćanju (ispunjenju novčanih obveza), autor u ovom članku daje odgovore na neka od pitanja koja su se u vezi s time pojavila u gospodarskoj praksi.
Nakon dugog iščekivanja, uz permanentnu i značajnu medijsku pozornost, napokon je donesen novi Ovršni zakon. Navedeni je Zakon, između ostalog, donesen radi nastojanja da se riješi mnogo toga odjednom, a pitanje je hoće li se ostvariti barem dio zadanih ciljeva. No, unatoč tome, za pozdraviti je njegovo donošenje te je za nadati se da će se novim zakonskim rješenjima postići veća ekonomičnost, ubrzanje i djelotvornost ovršnog postupka, kao samo nekih od ciljeva koje je zakonodavac postavio Zakonom razmatranim u nastavku teksta.
U ovom se članku obrazlažu postupci Porezne uprave na temelju poziva određenih osoba u službene prostorije i određuju pravni okviri koji uređuju to područje. Potom se objašnjava što je skraćeni postupak, kad isti prestaje te koja su prava i obveze poreznih obveznika i poreznih tijela kod utvrđivanja činjenica. Na samom kraju članka ostavljeno je mjesto za alternative u zastupanju pred poreznim tijelima.
Godišnji odmor jedno je od značajnijih prava radnika koja proizlaze iz radnog odnosa, ali isto tako i obveza poslodavca o kojoj svaki poslodavac mora voditi brigu jer je prekršaja vezanih za godišnje odmore mnogo. Upravo zbog ove činjenice autorica u radu detaljno objašnjava odredbe Zakona o radu o godišnjem odmoru.
Jedno od nedorečenih pitanja u zakonskoj regulativi Zakona o radu je pitanje ima li radnik koji se nalazi u istražnom zatvoru pravo na naknadu plaće. I dok su zakoni koji su prije uređivali radne odnose do Zakona o radu ovo pitanje izričito i jasno regulirali, Zakon o radu ovo pitanje, unatoč odredbi st. 3. čl. 87., u biti, ostavlja otvorenim. Ovakva „nedorečena regulativa“ Zakona o radu zapravo ne odgovara na to pitanje podjednako bitno i za radnika i za poslodavca. U nastojanju i pokušaju da bar donekle razjasnimo ovu situaciju, pišemo u nastavku ovog članka.
U ovom članku autorica razmatra postupak brisanja trgovačkih društava iz sudskog registra te skreće pozornost na posljedice neaktivnosti trgovačkog društva u slučajevima kada isto ne predaje financijska izvješća, ali i moguće probleme koji su nastali zbog neaktivnosti društva i neusklađenosti propisa.
Iako naziv Uredbe o javnoj nabavi za potrebe obrane i sigurnosti sugerira da se primjenjuje na strogo specijalizirane „vojne“ i sl. nabave, opseg iste je znatno širi. Na temelju Uredbe nabavljaju se (osim vojne opreme, radova roba i usluga) i sigurnosno osjetljiva oprema te sigurnosno osjetljivi radovi i usluge. To znači da postupci javne nabave, sukladno Uredbi, mogu biti zanimljivi vrlo širokom spektru javnih ponuditelja – primjerice onima koji pružaju sasvim uobičajene servisne, građevinske ili sl. usluge i radove, a potrebno ih je izvršiti u objektu koji ulazi u opseg sigurnosno osjetljivih.
Trgovci, naročito oni koji potrošačima pružaju javne usluge, često u svoje opće uvjete poslovanja, tipske ili adhezijske ugovore, ugrađuju pojedine odredbe na štetu potrošača, na koji način potrošače kao ugovornu stranu stavljaju u nepovoljniji položaj. U ovom članku pišemo o kriterijima prema kojima se pojedina ugovorna odredba može smatrati nepoštenom, o pravnim posljedicama koje takva odredba proizvodi te na koji se način ostvaruje zaštita potrošača od trgovaca koji primjenjuju nepoštenu ugovornu odredbu.
Autor u članku, kroz komentar jedne sudske odluke, daje odgovor na pitanje koje se u praksi pojavilo kao sporno, odnosno, objašnjava može li osoba za sebe zahtijevati stvar pozivom na pravo vlasništva, ako je ta stvar utvrđena kao pripadnost ostavine ostavitelja u ostavinskom postupku u kojem je ta osoba sudjelovala kao stranka, a u ostavinskom postupku nije osporavala pripadnost te stvari ostavinskoj imovini ostavitelja.
Svrha je ovoga članka omogućiti bolje poznavanje, razumijevanje i vrednovanje pregovaračkog procesa u Poglavlju 23. te reformi koje su provedene u sklopu ispunjavanja kriterija za članstvo u EU. Ovim se člankom žele približiti teme koje su bile u samom žarištu pregovora te objasniti razloge zbog kojih je EU bila na njih usredotočena. No, najvažnije od svega, ovim se člankom želi skrenuti pozornost na pozitivne promjene koje je pregovarački proces donio za građane RH. Premda se to samo po sebi podrazumijeva, ipak ne škodi istaknuti da sve izneseno u ovome članku predstavlja subjektivnu percepciju autora koji je osobno bio involviran u proces pristupnih pregovora te da su sve subjektivne percepcije rezultat njemu dostupnih spoznaja. Navedeno samo po sebi podrazumijeva da protek vremena, odnosno vremenski odmak od pristupnih pregovora, te mnoge okolnosti koje će tek nastupiti mogu dovesti do drukčijeg sagledavanja obrađene teme. Dakle, uz spomenute ograde, u ovome su članku iznesena subjektivna stajališta informiranog aktera o pitanjima relevantnim za svakodnevicu hrvatskih građana, pri čemu je autor nastojao na objektivan i kritički način promišljati pregovarački proces i promjene koje je on donio za RH.
