Novi broj RRiF-a

Objavljen je broj 7 časopisa Računovodstvo, Revizija i Financije za srpanj 2010.

Sadržaj časopisa možete pogledati ovdje.

Uvodnik časopisa:

Kad fakini vladaju

Radnička su prava obranjena. Na referendumu ćemo odlučivati jesmo li za plaćene godišnje odmore  trajanju od dva mjeseca, za regrese i božićnice, za kolektivne ugovore koji se ne smiju mijenjati.

Sada se u ulozi „mrskog“ poslodavca našla i Država. Nije uvela dovoljno visoke poreze pa ne može napuniti proračun za isplatu stečenih prava. Radništvu iz državnih službi pridružuju se i seljaci s pravima na regrese, poticaje i subvencije. Brodogradnja nema za plaće ni za materijal. Vjesnik je u takvim dugovima da ga nitko ne bi kupio ni za 400 mil. kuna koje bi Država isplatila kupcu. Tko je sljedeći?

Pakao gospodarske krize još brže iznosi na vidjelo ekonomsku zakonitost prema kojoj, slikovito izraženo, nema besplatnog objeda. Ministar Šuker mora se zaduživati u inozemstvu kako bi platio troškove za koje nema pokriće u proračunskim prihodima. Svatko od nas teško bi se odlučio za podmirenje tekućih troškova iz kredita. Zašto to onda Vlada čini?

Ovih dana u razgovoru s prijateljem koji radi u Beču o stanju u našoj „tužnoj dolini“ dobivam perspektivu „pogleda s Alpa“. Nedavno je izlagao na jednom gospodarskom forumu i iznio je tezu koju i meni prenosi – glavni problem u Hrvatskoj je u negativnoj selekciji i nesankcioniranju ljudi za učinjene štete. Tu tezu potvrđuje i knjiga D. Trampa u kojoj se jedan menadžer prisjeća riječi svoga djeda: pronađi si prave ljude – najbolje ljude. Oni će najbolje obaviti posao.

U kontekstu rečenog prisjećam se nedavnog razgovora s predsjednicom jednog suda. S kojim se ona organizacijskim problemima susreće otkako je preuzela tu dužnost, to treba samo čuti: od „prava“ pušača na stanke za odmor, odlaska u grad za vrijeme radnog vremena, plaćanja izmišljenog prekovremenog rada i drugih stvari koje nisu za javnost. Dakle, čim se pojavio netko tko je stao na kraj neradu i neredu, susreo se s golemim problemom. Taj problem nije tamo negdje, on je među nama. Drugi primjer je iz sjeverne Hrvatske gdje jedno izvozno poduzeće traži radnike i nudi zaposlenje iste struke onima koji rade u poludržavnom d.d.-u, a u kojem ne primaju plaću i vrlo lako mogu biti otpušteni zbog stečaja. Ne, nitko ne želi prijeći u „privatno“ poduzeće gdje se plaće redovito isplaćuju, a glavni izgovor je kako se tamo mora raditi, a gablec traje samo 1/2 sata. Otuda i odgovor na pitanje zašto je sindikalni referendum uspio? Takvi i slični „uspjesi” dovode nas u stanje u kakvom jesmo.

Na kraju, intelektualci bi trebali jasnije predočiti stvarnost i imati hrabrosti pomoći društvu preuzimanjem bitnih državnih funkcija, a ne politiku prepuštati „fakinima”. Čini se da su stvari prilično jasne, a vlada i narod trebaju prihvatiti činjenicu o postojanju potreba za punim ograničenjem, bolje reći smanjenjem sadašnje razine potrošnje. Alternativa je već provjerena u drugim zemljama.

Moramo li ponoviti tu školu?