ispis

Novi broj RRiF-a

Četvrtak, 26.08.2010.

Objavljen je broj 9 časopisa Računovodstvo, Revizija i Financije za rujan 2010.

Sadržaj časopisa možete pogledati ovdje.

Uvodnik časopisa:

Quo vadis?

Nedavno sam na zagrebačkoj zaobilaznici na jednom kamionu pročitao ovakav natpis: Samo treba raditi. Jedan mudri čovjek, koji u odnosu na mnoge čuje više i vidi više nego mi ostali, šalje vrlo pragmatičnu poruku. Filozofi i mudrijaši odmah bi postavili protupitanje: što raditi, zašto baš to raditi i koliko će to biti plaćeno?? Proračunski manjak je i zbog toga veći jer ljudi ne rade pa je prirodno očekivati da Država pomogne. Svih proteklih godina ljudi su dobivali pogrešne poruke i lažne nade. Samo glasujete za nas, mi ćemo vama dati („kruha bez motike“). Očekivali smo proračunsku katarzu već 2000., u skladu s onime što se s postojećim poreznim sustavom može ubrati.

S druge strane, fascinira lakoća s kojom sindikalni vođe brane stečena prava. Čeka nas, ne samo njihovom „zaslugom“, referendum o tome treba li mijenjati Zakon o radu o svevjekovnoj primjeni kolektivnih ugovora. Da sam netko, odmah bih im raspisivanjem izbora ponudio vođenje zemlje. Kako ih inače uvjeriti da ono što oni misle – kako nije istina da novca nema i da se želi samo njima uzeti – nije istina. Mnogi predlažu spasonosnu formulu: uvođenje imovinskih, trošarinskih i bankarskih poreza, povećanje PDV-a na 25% itd. Kako izaći iz začaranog kruga politikantskog blefiranja?

Ako se vratimo na pitanje rada, tada dolazimo do pitanja zašto imamo stalni vanjskotrgovački deficit. Uvozi se jer se ovdje nije proizvelo. Nama se ne isplati proizvoditi ništa. Mnogo je nezaposlenih, a ono malo industrije što radi teško pronalazi radnike. Nitko ni ne želi raditi, osobito ako se mora promijeniti boravište. Zašto i bi radio za tako malu plaću ako može na crno, a uz to može dobiti i socijalnu pomoć? Neki su već preselili proizvodnju u BiH. Tamo se stvara nova suvremena industrija, ljudi su sretni ako rade za malo novca, a toga su svjesni samo poduzetnici. Za privid o jeftinijem uvozu izravno je odgovorna HNB. Tečaj je taj koji je odredio „terms of trade“, koji je stvorio privid moći i naše oholosti. Čak korisnici socijalne pomoći u pograničnim krajevima odlaze u inozemstvo jer im je kupovna moć tamo veća, vani je sve vrlo jeftino, „badava“. A čudimo se što stranci u nas više ne troše. Veličanje guvernera HNB-a o njegovoj mudrosti da održi jaku kunu odvodi nas u još veći dug. Nečime se uvoz treba platiti, zar ne? Nečime se nezarađeni dohodci i državna potrošnja trebaju isplatiti. Tko je spreman odricati se kad se može drugima uzeti, ali – kako dugo? Ovdje nije riječ ni o čemu drugom nego o licemjerju i moralnoj nezrelosti; nije riječ o oporavku, već o još dubljoj krizi.

mao sam više poziva strukovnih kolega i kolegica kojima su trebali savjeti kako dalje jer su došli na rub opstanka, svoje usluge ne mogu naplatiti, moraju zatvoriti ured. Razumljivo da na takva pitanja nema spasonosnog odgovora. Uvijek treba imati na umu da moramo predviđati moguće događaje.

Dok ćemo ovih dana slušati beskrajne razgovore oko kozmetičkog rebalansa Državnog proračuna, ultimatume i virtuoze nesporazuma, trebamo shvatiti da si svatko sam najviše može pomoći