Kod „klasičnog“ premještanja dobara hrvatski porezni obveznik prevozi dobra u drugu državu članicu najčešće radi skladištenja i/ili daljnjeg korištenja za svoje potrebe ili eventualno daljnje prodaje, ali ta prodaja nije unaprijed definirana u nekom ugovoru sa budućim kupcem. Takvo premještanje smatra se isporukom dobara uz naknadu iako nema prijenosa prava raspolaganja nad dobrom na drugu osobu i ugovorene naknade te se hrvatski porezni obveznik treba registrirati za potrebe PDV-a u drugoj državi članici EU-a kako bi se isporuka tih dobara mogla smatrati oslobođenom isporukom u RH.
O poreznom motrištu navedenoga premještanja dobara može se pročitati u članku „Klasično“ premještanje dobara unutar EU-a s motrišta PDV-a koji je objavljen u časopisu RRiF br. 12/21., na str. 168.
