Ispravnost računa za primljene konzultantske usluge

Datum: 14.11.2016, Ponedjeljak
Klasa: 410-19/16-01/03
Davatelj: Porezna uprava

        Elektroničkom poštom postavili ste upit u vezi ispravnosti računa za primljene konzultantske usluge u slučaju kad fizička osoba iz Republike Češke (dalje: Češka) koja nema PDV identifikacijski broj (dalje: PDV broj) i nije obveznik PDV-a u Češkoj, ispostavi navedeni račun bez PDV broja i s napomenom da nije obveznik PDV-a u Češkoj. Također, napominjete da je primatelj usluge tuzemni obveznik PDV-a, te vas zanima da li u konkretnom slučaju primatelj usluge obračunava porez na dodanu vrijednost (dalje: PDV) prema hrvatskim poreznim propisima, te u kojoj se koloni Obrasca PDV to evidentira. Također, zanima vas da li se trošak usluge konzultiranja smatra porezno priznatim troškom u smislu Zakona o porezu na dobit obzirom da se radi o iznosu od 150 eura. U vezi navedenog očitujemo se u nastavku.
        Odredbama članka 4. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13 i 143/14, dalje: Zakon o PDV-u) propisano je da je predmet oporezivanja PDV-om isporuka dobara i obavljanje usluga u tuzemstvu uz naknadu koju obavi porezni obveznik koji djeluje kao takav, stjecanje dobara unutar Europske unije (dalje: EU) te uvoz dobara.
Prema odredbama članka 17. stavka 1. Zakona o PDV-u mjestom obavljanja usluga poreznom obvezniku koji djeluje kao takav smatra se mjesto sjedišta tog poreznog obveznika. 
        Odredbama članka 75. stavka 1. točke 6. Zakona o PDV-u propisano je da PDV mora plaćati svaki porezni obveznik ili pravna osoba koja nije porezni obveznik, a registrirana je za potrebe PDV-a, kojoj se obavljaju usluge iz članka 17. stavka 1. Zakona o PDV-u, ako te usluge obavlja porezni obveznik koji nema sjedište, prebivalište ili uobičajeno boravište u tuzemstvu.
        Sukladno članku 214. stavku 1. točki e) Direktive Vijeća 2006/112/EZ-a (dalje: Direktiva) propisano je da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da se osobni identifikacijski broj (dalje: OIB) dodijeli svakom poreznom obvezniku koji je osnovan na njihovom području, a koji pruža usluge na području druge države članice za koje je PDV dužan platiti sam primatelj prema članku 196. Direktive.
        Napominjemo da je navedena odredba Direktive implementirana u članku 77. stavku 5. točki e) Zakona o PDV-u kojim je propisano da će Porezna uprava dodijeliti PDV broj svakom poreznom obvezniku koji ima sjedište, stalnu poslovnu jedinicu, prebivalište ili uobičajeno boravište u Republici Hrvatskoj koji obavlja usluge na području druge države članice za koje je primatelj usluge obvezan platiti PDV u skladu s člankom 196. Direktive.
        Kada fizička osoba iz Češke obavlja gospodarsku djelatnost, u ovom slučaju konzultantske usluge, mjesto oporezivanja tih usluga je u Republici Hrvatskoj pa je tuzemni porezni obveznik obvezan obračunati i platiti PDV u Republici Hrvatskoj temeljem članka 75. stavka 1. točke 6. Zakona o PDV-u.
        Što se tiče evidentiranja primljenih konzultantskih usluga u naprijed navedenom slučaju, napominjemo da je primatelj usluga tuzemni porezni obveznik obvezan iste iskazati u Obrascu PDV pod rednim brojem II. 10. Primljene usluge iz EU po stopi 25% i pod rednim brojem III. 10. Pretporez od primljenih usluga iz EU po stopi 25%, ako su zadovoljeni zakonom propisani uvjeti. 
        Prema odredbama članka 5. stavka 1. Zakona o porezu na dobit (Narodne novine, broj 177/04, 90/05, 57/06, 146/08, 80/10, 22/12, 148/13, 143/14 i 50/16) osnovica poreza na dobit se utvrđuje prema računovodstvenim propisima kao razlika prihoda i rashoda prije obračuna poreza na dobit, uvećana i umanjena prema odredbama tog Zakona.
        Sukladno članku 11. stavku 1. Pravilnika o porezu na dobit (Narodne novine, broj 95/05, 133/07, 156/08, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 146/12, 160/13, 12/14, 157/14 i 137/15) rashodima razdoblja za koje se utvrđuje porez (porezno razdoblje), sukladno članku 5. stavku 1. Zakona o porezu na dobit, smatraju se smanjenja gospodarstvenih koristi u obliku odljeva ili iscrpljenja imovine ili stvaranja obveza koja imaju za posljedicu smanjenje kapitala a u svrhu povećanja prihoda odnosno dobiti.
        Stoga, sukladno navedenim odredbama Zakona o porezu na dobit i Pravilnika o porezu na dobit spomenuti troškovi ulaze u poreznu osnovicu odnosno smatraju se porezno priznatim rashodima, ukoliko se utvrdi da je usluga izvršena te da je učinjena u svrhe ostvarivanja oporezivih prihoda. Nadalje, u konkretnom slučaju je bitno obratiti pozornost na odredbe članka 31. Zakona o porezu na dobit.

Povratak na mišljenja