Zaprimili smo elektroničkim putem vaš upit vezano uz mjesto obavljanja usluge oglašavanja koju platforme (Booking i Airbnb) pružaju poreznoj obveznici, koja iznajmljuje nekretninu u Republici Hrvatskoj (dalje: RH), a rezidentica je druge države članice Europske unije (dalje: EU). Navodite da ju je porezno tijelo države rezidentnosti (Slovenija) tražilo da podnese zahtjev za izdavanje PDV identifikacijskog broja (dalje. PDV ID broj) u Sloveniji radi prijave poreza na dodanu vrijednost (dalje: PDV) na proviziju koju joj zaračunaju strane platforme (Booking í Airbnb) jer se mjesto obavljanja usluge oglašavanja koju pružaju određuje prema općem pravilu.
Nastavno na zaprimljeni upit í činjenicu da je porezna obveznica naknadno dostavila dokument o dodjeli PDV ID broja od slovenskog poreznog tijela tražite tumačenje i uputu o postupanju, a obzirom da je prethodnim mišljenjima i uputama, kao i dostavljenim vam listama za poziv obveznika stranih iznajmljivača na prijavu PDV-a na proviziju raznih stranih platformi, izneseno stajalište kako je isto oporezivo u RH, neovisno o njihovom stalnom boravku u drugoj državi članici EU. Navodite primjer mišljenja, KLASA: 410-19/14-01/264 od 9. lipnja 2014. godine, prema kojem se građanin EU vlasnik smještajnih kapaciteta u RH koje iznajmljuje inozemnim i domaćim gostima obvezan registrirati za potrebe PDV-a te mu se dodjeljuje PDV-ID broj i upisuje ga se u registar obveznika PDV-a, a da su njegove obveze jednake obvezama građana RH iznajmljivača koji su upisani u registar obveznika PDV-a. Također, da je, u slučaju kada mu usluge posredovanja ili oglašavanja obavljaju porezni obveznici iz drugih država članica EU ili trećih zemalja obvezan, na primljene usluge obračunati i uplatiti PDV.
Nadalje, skrećete pozornost i na mišljenje, KLASA: 410-19/23-02/99 od 7. veljače 2024. godine, prema kojem se usluge koje strane platforme pružaju iznajmljivačima smatraju uslugama oporezivima prema sjedištu primatelja usluge sukladno članku 17. stavku 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost.
Nastavno na naprijed izneseno tražite dodatno tumačenje radi li se o uslugama koje su sukladno odredbama Provedbene Uredbe Vijeća (EU) 282/2011 (dalje: Uredba) članak 31.a:
Vezano uz navedeno u nastavku odgovaramo.
Mjestom obavljanja usluga poreznom obvezniku koji djeluje kao takav, sukladno odredbi članka 17. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, 113/22, 33/23, 114/23, 35/24, 152/24, 52/25, 151/25 i 32/26; dalje: Zakon o PDV-u), smatra se mjesto sjedišta tog poreznog obveznika. Ako se te usluge obavljaju stalnoj poslovnoj jedinici poreznog obveznika u mjestu koje je različito od mjesta sjedišta poreznog obveznika, mjestom obavljanja usluga smatra se sjedište stalne poslovne jedinice. Ako takvo sjedište ili stalna poslovna jedinica ne postoje, mjestom obavljanja usluga smatra se prebivalište ili uobičajeno boravište poreznog obveznika primatelja usluge. Navedena odredba preuzeta je iz članka 44. Direktive Vijeća 2006/112/EZ (dalje. Direktiva o PDV-u).
Mjestom obavljanja usluga u vezi s nekretninama, uključujući usluge stručnjaka i posrednika za prodaju nekretnina, smještaj u hotelima ili objektima slične namjene uključujući kampove za odmor ili mjesta uređena za kampiranje, davanje prava na uporabu nekretnina i usluge pripreme i koordinacije građevinskih radova, kao što su usluge arhitekata i građevinskog nadzora, smatra se prema članku 19. Zakona o PDV-u mjesto gdje se nekretnina nalazi. Navedena odredba preuzeta je iz odredbe članka 47. Direktive o PDV-u.
Prema odredbama članka 31.a stavka 1. Uredbe usluge povezane s nepokretnom imovinom iz članka 47. Direktive 2006/112/EZ uključuju samo one usluge koje imaju dovoljno izravne veze s tom imovinom. Za usluge se smatra da imaju dovoljno izravne veze s nepokretnom imovinom u sljedećim slučajevima:
(a) ako proizlaze iz nepokretne imovine, a ta je imovina sastavni dio usluge te je ključna i nužna za isporučene usluge;
(b) ako se pružaju nepokretnoj imovini ili su prema njoj usmjerene, a za cilj imaju pravnu ili fizičku izmjenu te imovìne.
U stavku 2. točki p) članka 31 a Uredbe pojašnjeno je da stavak 1. tog članka posebice obuhvaća usluge posredovanja u prodaji, lizingu ili iznajmljivanju nepokretne imovine i u utvrđivanju ili prijenosu određenih prava na nepokretnu imovinu ili stvarnih prava nad nepokretnom imovinom (bilo da se smatra materijalnom imovinom ili ne), osim usluga posredovanja obuhvaćenih stavkom 3. točkom (d).
U stavku 3. točkama c) i d) članka 31.a Uredbe pojašnjeno je da stavak 1. toga članka ne obuhvaća:
Slijedom navedenog, mjesto obavljanja usluga oglašavanja i/ili usluga posredovanja u smještaju turista u objektu u tuzemstvu, koje poreznom obvezniku iznajmljivaču pruža platforma sa sjedištem u inozemstvu, utvrđuje se prema općem pravilu odnosno prema odredbama članka 17. stavka 1. Zakona o PDV-u. Prema tome, ako porezna obveznica koja prima takve usluge ima prebivalište u Sloveniji, mjestom obavljanja tih usluga načelno se smatra Slovenija. Međutim, potrebno je utvrditi smatra li se nekretnina koju iznajmljuje u tuzemstvu stalnom poslovnom jedinicom.
U tom pogledu potrebno je uzeti u obzir sudsku praksu Suda Europske unije (dalje: Sud EU) koji je nadležan tumačiti odredbe Direktive o PDV-u, s kojom je usklađen Zakon o PDV-u. Naime Sud EU u svojoj presudi od 29. lipnja 2023. u predmetu C-232/22, Cabot Plastics Belgium SA protiv État beige, u točkama 29. do 33. iznos sljedeća stajališta:
„29. Zakonodavac Unije utvrdio je kao glavno mjesto oporezivanja, kada je riječ o mjestu pružanja usluga poreznom obvezniku, sjedište njegova poslovanja jer taj objektivan, jednostavan i praktičan kriterij nudi visoku razinu pravne sigurnosti. S druge strane, oporezivanje s obzirom na stalni poslovni nastan poreznog obveznika, navedeno u drugoj rečenici članka 44. Direktive o PDV-u, podredne je prirode i čini iznimku od općeg pravila, te se uzima u obzir ako se ispune određene pretpostavke (vidjeti u tom smislu presude od 16. listopada 2014., Welmory, C-605/12, EU.C.2014:2298, t. 53. do 56.; od 7. kolovoza 2018., TGE Gas Engineering, C-16/17, EU. C.2018.’647, t. 49. i od 7. travnja 2022., Berlin Chemie A. Menarini, C-333/20, EU.’C:2022:291, t. 29.).
30. Prema tome, kao što je to Sud utvrdio, među ostalim, u točki 53. presude od 16. listopada 2014., Welmory (C-605/12, EU. C:20J4.2298}, uzimanje u obzir poslovnog nastana različitog od sjedišta poslovanja moguće je samo u slučaju kada to sjedište ne dovodi do razumnog rješenja ili stvara sukob s drugom državom članicom jer, kao što to proizlazi iz točke 55. te presude, pretpostavka da se usluge pružaju u mjestu u kojem porezni obveznik primatelj usluge ima sjedište poslovanja i nadležnim tijelima država članica i pružateljima usluga omogućuje izbjegavanje složenih istraživanja u svrhu utvrđivanja točke oporezivanja.
31. Kada je riječ o pojmu „stalni poslovni nastan“ u smislu članka 44. Direktive o PDV-u, on označava, u skladu s člankom 11. Provedbene uredbe br. 282/20a J, svaki poslovni nastan, osim sjedišta poslovanja, koji ima dostatan stupanj stalnosti i primjerenu strukturu osoblja i tehničkih sredstava, što mu omogućuju primanje i korištenje uslugama koje su mu pružene za vlastite potrebe (vidjeti u tom smislu presude od 16. listopada 2014., Welmory, C-605/12, EU:C:2014:2298, t. 58. i od 7. travnja 2022., Berlin Chemie A. Menarini, C-333/20, EU:C:2022:291, t. 31.). Kao što je to Sud pojasnio u točki 59. presude od 16. listopada 2014., Welmory (C-605/12, EU. C.2014.‘2298), iz toga proizlazi da bi se za izvođenje zaključka o tome da društvo ima stalni poslovni nastan u državi članici u kojoj su mu pružene predmetne usluge, ono mora u toj državi İ mati strukturu s dostatnim stupnjem stalnosti koja mu omogućuje da ondje prima predmetne usluge i koristi se njima za potrebe svojeg poslovanja.
32. Nadalje, valja istaknuti to da pitanje postoji li stalni poslovni nastan u smislu druge rečenice navedenog članka 44. Direktive o PDV-u treba razmotriti u odnosu na poreznog obveznika primatelja usluga, a ne poreznog obveznika koji ih pruža (vidjeti u tom smislu presudu od 7. travnja 2022., Berlin Chemie A. Menarini, C-333/20, EU:C:2022:291, t. 30.).
Stoga treba ocijeniti može li se u okolnostima poput onih u glavnom postupku smatrati da porezni obveznik primatelj usluga raspolaže, dovoljno stalno i primjereno, osobljem i tehničkim sredstvima u državi članici u kojoj se pružaju usluge i, prema potrebi, da li mu to osoblje i sredstva doista omogućuju da ondje prima te usluge i koristi se njima.“
Nadalje, Sud EU je u presudi od 3. lipnja 2021. godine u predmetu C-931/19, Titanium Ltd protiv Finanzamt Österreich, prije Finanzamt Wien, donio sljedeću odluku:
„Nekretnina dana u najam u državi članici u okolnostima u kojima vlasnik te nekretnine nema vlastito osoblje za pružanje usluge u vezi s najmom n//e stalni poslovni nastan u smislu članka 43. Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost kao i članaka 44. i 45. Direktive 2006/112 kako je izmijenjena Direktivom vijeća 2008/8/EZ od 12. veljače 2008.“
S obzirom na navedenu sudsku praksu Suda EU, ako se u predmetnom slučaju ne može smatrati da je nekretnina porezne obveznice, koja se nalazi u tuzemstvu, stalna poslovna jedinica, mjestom obavljanja usluga oglašavanja i/ili posredovanja u smještaju turista primljenih od platformi (Booking i Airbnb) smatra se država članica u kojoj porezna obveznica ima prebivalište.
Napominjemo da Porezna uprava nije nadležna tumačiti propise drugih država članica EU niti mišljenja njihovih poreznih tijela.
