Objavljen je broj 3 časopisa Računovodstvo Revizija i Financije za ožujak 2026.
Sadržaj časopisa može se pogledati ovdje.
Socijalni sustav i javne financije
Socijalni sustav u RH bio je pravi misterij – daleko od očiju javnosti, nevidljiv, netransparentan, skriven sam u sebi i posve nedokučiv, osim šačici upućenih (i nekolicini stručnjaka). Pred javnost su ga rasprostrle recentne presude Ustavnog suda o osobnoj asistenciji i Upravnog suda u Zagrebu o inkluzivnom dodatku. Samo te dvije materije u državnom proračunu godišnje su teške više milijarda eura. Stoga to nisu tek dva stručna napuknuća socijalnog sustava, nego i zamjetni financijski činitelji koji utječu na proračunske alokacije, a time gotovo izravno i na ekonomiju. Novac koji se obrće u socijalnom sustavu za hrvatske je prilike golem. U državnom proračunu za 2026. godinu stavka za resor socijale i rada, zajedno s resorom demografije i useljeništva, usporediva je s visinom čitava proračuna na početku prvoga mandata sadašnjega predsjednika Vlade.
Takve proračunske alokacije otkrivaju plemenitu težnju Vlade RH za solidarnošću, socijalnom osjetljivošću i empatijom. Objektivno gledajući, Vlada RH proračunskim je alokacijama ranjivim skupinama priskrbila pravâ koja su prije bila nezamisliva. I baš je zbog toga odgovornost resora za socijalu kvalificirana. Pogrešna distribucija i nemogućnost sustava prepoznati osobe sa stvarnim potrebama dovela je do uvelike pretjeranoga broja korisnika socijalnih pravâ. Taj je sustav doveden do toga da više ne može razlučiti da je glede umirućih i teško bolesnih potrebno postupati ne žurno, nego trenutačno. Neselektivnost pristupa susljedno je dovela do administrativnog začepljenja, što nema veze s korisnicima, nego je rezultat projekcijskih propustâ. U ozbiljnim financijskim krugovima s velikim se oprezom, pa i zabrinutošću, gleda na bujanje tolikih stotina tisuća osoba od kojih mnoge (čak i većina) neopravdano stječu teško ukidiva i izmjenjiva stečena prava.
Problem nije ni politički ni financijski, nego to što je riječ o višegodišnjemu kontinuitetu stručnih stranputica, amaterizma i fabriciranjima pri planiranju i izradi socijalnih zakonâ i planova, posebno kod procjene fiskalnih učinaka. Ovdje nije riječ o pravnim, ekonomskim, financijskim ili socijalno-stručnim nesnalaženjima koji prate iznimno zahtjevna područja poput socijale (i koji se uvijek mogu razumjeti), nego o teškim stručnim pogreškama. Tako Ustavni sud u presudi glede osobne asistencije ne iznosi samo pravni meritum nego – ako se imalo pozornije čita – izražava nevjericu i prijekor ministarstvu zbog načina postupanja s najosjetljivijim skupinama i s obzirom na to kako spetljano donosi pravna pravila.
Za opisane situacije država ima checks and balances. Mnogi među pravnicima postavljaju pitanje kako su uopće neodrživosti iz Zakona o osobnoj asistenciji i Zakona o inkluzivnom dodatku, ali i Zakon o socijalnoj skrbi (koji je temeljito nesuglasan s Ustavom RH) mogle promaknuti Uredu za zakonodavstvo Vlade RH, čija je jedina funkcija da bude revnitelj propisa. Mnogo toga ova pojava ima s višegodišnjom praksom toleriranja neozbiljnih i fabriciranih obrazaca procjene financijskih učinaka propisa, baš poput ovoga s inkluzivnim dodatkom. Kada je riječ o tolikim proračunskim iznosima za prava koja će postati stečena, postavlja se pitanje kako to može promaknuti Ministarstvu financija. Naprosto nije uobičajeno da u prve dvije godine primjene godišnji trošak provedbe zakona (o inkluzivnom dodatku) poraste s planiranih 508 milijuna eura na znatno više od milijarde, a da još uvijek nije riješena trećina zahtjeva, dok novi stalno pak pristižu, a tu su još desetci tisuća o kojima je u sporu odlučivao Upravni sud – i koji će RH u konačnici skupo koštati. Naposljetku će godišnji promašaj biti oko tristotinjak posto. Umjesto petstotinjak milijuna, bit će milijardu i pol, ili čak možda i do dvije milijarde eura.
Prof. dr. sc. Ivan MILOTIĆ, glavni urednik časopisa Pravo i porezi
