Objavljen je broj 4 časopisa Računovodstvo Revizija i Financije za travanj 2026.
Sadržaj časopisa može se pogledati ovdje.
Rješenje prvo, provjera poslije
Porezni sustav trebao bi biti simbol preciznosti i predvidljivosti. Kod nas, međutim, u zadnje vrijeme izgleda upravo suprotno. Ono što bi trebalo funkcionirati poput preciznog mehanizma sve više podsjeća na improvizaciju u hodu. Ne treba nas čuditi što porezna politika ponekad djeluje više kao eksperiment, nego kao promišljeno isplaniran i uređen sustav.
Čini se da se naša politička vlast ponajviše bavi time kako sve izgleda „na papiru“, kako bismo barem na taj način izgledali kao razvijena država. Upravo je zbog OECD-a, u kontekstu ispunjavanja zahtjeva za pristup, predstavljen tzv. porez na nekretnine. Trebao je služiti kao dokaz fiskalne zrelosti i suvremenog pristupa oporezivanju, no ubrzo se pokazalo da je stvarnost nešto složenija. Temeljni problem je taj što osnovica za oporezivanje nije vrijednost nekretnine nego površina u m2 te naknada koju svojevoljno određuje lokalna samouprava i što taj porez moraju plaćati svi vlasnici nekretnine. Postoji poznata izreka: „Ako hoda kao patka, glasa se kao patka i izgleda kao patka, onda je patka.“ U ovom slučaju vrijedi suprotno – iako ga nazivaju porezom na nekretnine, sve više djeluje kao administrativna konstrukcija koja s pravim porezom na nekretnine dijeli tek naziv. U razvijenim državama takav porez počiva na preciznim registrima i stabilnim evidencijama. Kod nas, međutim, nedavni potezi Porezne uprave sugeriraju drukčiji pristup. Pogrešni porezni obveznici, netočne kvadrature, pogrešne adrese, pa čak i nekretnine koje ljudi nikada nisu posjedovali – sve to našlo se u službenim evidencijama države i posljedično u izdanim rješenjima za plaćanje poreza na nekretnine. Za sustav koji se oslanja na registre i evidencije, takva razina netočnosti zvuči gotovo nevjerojatno. Takve situacije teško je objasniti samo tehničkim ili slučajnim pogreškama. One prije otkrivaju dublji problem, a to je sustav koji se očito uvodi i mijenja bez dovoljno temeljite pripreme. U ovom slučaju ispravljat će se kroz prigovore i žalbe ono što je trebalo biti provjereno prije nego što su rješenja izdana. S pravom se možemo pitati tko je i zašto propustio provjeriti registre prije nego što su rješenja poslana?
Odgovor možda leži u činjenici koja je prisutna i kod drugih poreznih oblika, a to je da se posljednjih godina u oblikovanje poreznih promjena sve rjeđe uključuju relevantni stručnjaci iz prakse. Umjesto široke stručne rasprave, promjene se često pripremaju u užem administrativnom krugu s glavnim kreatorom – političkom vlašću, dok eSavjetovanje nerijetko ostaje tek formalni dokaz da je javnost bila „uključena“. Rezultat su propisi koji na papiru izgledaju uredno, ali se u praksi sudaraju s realnošću.
Sličan osjećaj improvizacije vidljiv je i u ePoreznoj, Fiskaplikaciji i drugim „modernim“ digitalnim rješenjima javne uprave s kojima se susrećemo u svakodnevnoj poslovnoj praksi. Ironija cijele situacije je očita. Dok država govori o modernizaciji, rasterećenju od administracije, digitalizaciji i pravednijem sustavu oporezivanja, građani, poduzetnici i računovođe sve više dijele osjećaj da sudjeluju u velikom administrativnom pokusu. Ali taj pokus ima jednu nezgodnu osobinu: teret na kraju uvijek snose porezni obveznici, a ne vlast – ona kao i inače ostaje nedodirljiva.
Možda je zato najvažnija lekcija ove priče jednostavna. Porezni sustav ne može počivati na improvizaciji niti na ideji da će se pogreške ispraviti usput. On mora biti rezultat ozbiljnog rada, kvalitetnih podataka i suradnje sa stručnjacima koji svakodnevno žive taj sustav u praksi. U protivnom, i dalje ćemo gledati reforme koje na papiru djeluju uvjerljivo, ali se u stvarnosti raspadaju čim krenu u primjenu. Naime, porezni sustav nije mjesto gdje se uči na pogreškama – to je luksuz koji svi mi plaćamo.
Ivan PETARČIĆ, zamjenik glavne urednice
