Zaprimili smo vaš upit vezano za obvezu izdavanja maloprodajnih računa u okviru Fiskalizacije 1.0 za troškove primitaka u naravi. U upitu navodite kako zaposlenicima dajete na korištenje službene automobile u poslovne i privatne svrhe, neograničeno 0-24h, te sukladno tome obračunavate primitak u naravi u visini 20% ukupnog iznosa rate operativnog najma. Uz navedeno snosite ukupan trošak primitka u naravi i pripadajućih javnih davanja (porez na dohodak od nesamostalnog rada i doprinosi). Također navodite kako obračunavate primitak u naravi zaposlenicima i za ostale isporuke u naravi, npr. za prigodne poklone, domjenke, rekreaciju i slično, za koje ne odbijate pretporez po zaprimljenim računima. Neto iznos primitka iskazujete u poslovnim knjigama kao obustavu, koju zaposlenik nema obvezu podmiriti i na koju se obračunavaju i plaćaju pripadajući porezi i doprinosi. S obzirom na navedeno postavljate pitanje treba li porezni obveznik zaposlenicima ispostavljati maloprodajne račune za primitke u naravi temeljem korištenja službenih automobila u poslovne i privatne svrhe, neograničeno 0-24 h, te za isporuke u naravi koje omogućuje svojim zaposlenicima i na koje obračunava primitak u naravi i je li dužan na tim računima zaračunavati porez na dodanu vrijednost.
U nastavku dajemo odgovor.
Zakonom o fiskalizaciji (Narodne novine, broj 89/25) propisano je da obveznik fiskalizacije računa provodi fiskalizaciju računa izdanog prema građanima odnosno potrošačima, neovisno o načinu naplate toga računa (Fiskalizacija 1.0). Međutim, obveza izdavanja računa u krajnjoj potrošnji nije uređena Zakonom o fiskalizaciji, već Općim poreznim zakonom (Narodne novine br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20,114/22, 152/24, 151/25) i ostalim posebnim poreznim propisima.
Prema odredbi članka 21. stavka 1. točke 1. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20, 151/22,114/23, 152/24) primicima po osnovi nesamostalnog rada (plaćom) smatraju se svi primici koje poslodavac u novcu ili u naravi isplaćuje ili daje radniku po osnovi radnog odnosa, prema propisima koji uređuju radni odnos.
Dakle, korištenje službenih osobnih automobila u privatne svrhe smatra se primitkom u naravi. Primici u naravi koje po toj osnovi poslodavac omogućuje svojim radnicima smatraju se plaćom te podliježu plaćanju poreza i doprinosa na isti način kao i plaća u novcu za redovan rad.
Budući da se u situacijama iz upita na primitak u naravi obračunavaju sva javna davanja odnosno da se on iskazuje i obračunava kao plaća u naravi, primjenom propisa o porezu na dohodak i doprinosima, za taj primitak u naravi ne izdaje se fiskalizirani račun.
Nadalje, provedbenom odlukom Vijeća (EU) 2018/1994 od 11. prosinca 2018. Republici Hrvatskoj je odobreno ograničenje prava na odbitak pretporeza u iznosu od 50% na troškove povezane s osobnim automobilima koji se ne upotrebljavaju isključivo u poslovne svrhe. Također, odobreno joj je da isporukom usluga uz naknadu ne smatra upotrebu u privatne svrhe osobnog automobila koji je dio poslovne imovine poreznog obveznika ako taj automobil podliježe ograničenju prava na odbitak pretporeza u iznosu od 50%. Prema tome, korištenje službenih osobnih automobila u poslovne i privatne svrhe ne smatra se obavljenom uslugom uz naknadu na koju porezni obveznik obračunava PDV. Za tako obavljene usluge ne postoji obveza izdavanja računa prema Zakonu o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, br. 73/1 3, 148/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, 113/22, 33/23, 114/23, 35/24, 152/24, 52/25, 151/25 i 32/26, dalje u tekstu: Zakon o PDV-u) jer se one ne smatraju obavljenim uslugama uz naknadu.
Naime, prema odredbama članka 7. stavka 3. Zakona PDV-u isporukom dobara uz naknadu smatra se korištenje dobara koja čine dio poslovne imovine poreznog obveznika za njegove privatne potrebe ili za privatne potrebe njegovih zaposlenika, ako raspolažu njima bez naknade ili ih općenito koriste u druge svrhe osim za potrebe obavljanja djelatnosti poreznog obveznika, a za ta je dobra ili njihove dijelove u cijelosti ili djelomično odbijen pretporez.
Odredbama članka 8. stavka 3. Zakona o PDV-u propisano je da se obavljanjem usluga uz naknadu smatra:
a) korištenje dobara koja čine dio poslovne imovine poreznog obveznika za njegove privatne potrebe ili privatne potrebe njegovih zaposlenika ili općenito u druge svrhe osim za potrebe obavljanja njegove djelatnosti, za koja je u cijelosti ili djelomično odbijen pretporez,
b) obavljanje usluga bez naknade od strane poreznog obveznika za njegove privatne potrebe ili privatne potrebe njegovih zaposlenika ili općenito u druge svrhe osim za potrebe obavljanja njegove djelatnosti.
Prema odredbama članka 11. stavka 4. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, br. 79/13, 85/13-ispravak, 160/13, 35/14, 157/14, 130/15, 1/17, 41/17, 128/17, 1/19, 1/20, 1/21, 73/21, 41/22, 133/22, 43/23, 1/24, 39/24, 16/25, 68/25, 11/26, 35/26) isporukama dobara uz naknadu ne smatra se davanje poklona u svrhu promidžbe pojedinačne vrijednosti do 22,00 eura bez poreza na dodanu vrijednost ako se radi o posebno prilagođenim dobrima s oznakom „nije za prodaju“ ili o reklamnim predmetima s nazivom tvrtke ili proizvoda kao što su čaše, pepeljare, olovke, stolnjaci, podmetači, privjesci, prospekti, katalozi, vrećice i slični proizvodi. Za tako dane poklone ne postoji obveza izdavanja računa prema Zakonu o PDV-u obzirom da se takvo davanje ne smatra isporukom dobara uz naknadu.
Što se tiče ostalih isporuka u naravi koje porezni obveznik omogućuje svojim zaposlenicima potrebno je, na temelju prethodno navedenih odredbi, utvrditi smatra li se pojedina isporuka u naravi isporukom dobara uz naknadu ili obavljenom uslugom uz naknadu. Ovisno o tome određuje se postoji li potreba obračuna poreza na dodanu vrijednost na danu isporuku u naravi ili ne.
U situacijama kada radnik ne snosi troškove korištenja određene imovine ili usluge, propisima o porezu na dohodak se uređuje je li riječ o oporezivim primicima po osnovi nesamostalnog rada (plaća u naravi) ili neoporezivim primicima po osnovi nesamostalnog rada. Ako je radnik dužan poslodavcu platiti za određenu uslugu, on se za porezne potrebe izjednačava s klijentom poslodavca.
Zaključno, u svrhu obračuna plaće odnosno plaće u naravi primjenom propisa o porezu na dohodak ne izdaje se račun, pa samim time nema ni obveze fiskalizacije računa u krajnjoj potrošnji. Međutim, u svim slučajevima kada obveznik fiskalizacije računa u krajnjoj potrošnji izdaje račun, on je dužan, neovisno o tome izdaje li račun svom radniku ili nekom trećem građaninu odnosno potrošaču, provesti postupak fiskalizacije toga računa.
