Radnik može uložiti poslodavcu zahtjev za ostvarenje prava pod uvjetima utvrđenim Zakonom o radu. Kako su u praksi neke dvojbe vezane za primjenu te norme, treba posegnuti za primjenom Zakona o parničnom postupku.O tim pitanjima, kao i o praktičnim aspektima primjene, prije svega te odredbe, ali i drugih s prekluzijom povezanih odredaba Zakona o radu i ZPP-a, govori se u ovom članku.
U časopisu Pravo i porezi, br. 12/06., str. 41. do 46. objavljen je članak ovoga autora pod nazivom „Stjecanje bez osnove – radnopravni aspekt“, u kojemu iznosi mišljenje da je institut stjecanja bez osnove primjeren, odnosno da je u skladu s naravi ugovora o radu, pri čemu i dalje zastupa to pravno mišljenje iz razloga koji se detaljno pojašnjavaju u ovom članku.
Stimuliranje radnika je tema o kojoj se u hrvatskoj poslovnoj praksi, osobito u radnom pravu, ili ne govori ili je predmet započetih a nedovršenih projekata kojima se nastoji tek deklarativno prikazati fleksibilnost pravnog uređenja radnih odnosa, odnosno formalno zadovoljiti očekivanja poslodavaca ili radnika. U nas je bilo onih koji su se bavili tim problemom, ali neka temeljitija razrada povećanja učinkovitosti rada uvođenjem odgovarajućih kriterija, njihovim pravnim uobličenjem i, naposljetku, primjenom u praksi nažalost nije zabilježena.Stoga ovim člankom započinjemo seriju članaka kojima želimo pridonijeti toj temi, a možda ćemo i potaknuti pojedince da se istom studioznije pozabave.
U ovom se članku ukratko izlažu osnovni aspekti poreznog položaja darovanja kao instituta čiji su željeni učinci, između ostalog, ostvarenje i poticanje društveno odgovornog poslovanja. Razlog tomu je svakako i činjenica da se početci socijalno odgovornoga gospodarstva vežu upravo za taj institut. No, u ovom je kontekstu jednako bitno ukazati i na sponzorstvo, koje je jedan od glavnih izvora financiranja raznih događanja lokalnoga, regionalnog ili globalnog karaktera, obuhvaćajući šport, umjetnost ali i očuvanje okoliša, medije, humanitarne i razne društvene projekte te događanja iz brojnih drugih područja.Budući da praksa nekada pogrešno poistovjećuje donacije i sponzorstvo kao metode instrumentalizacije poreznog sustava od strane politike socijalno odgovornog gospodarenja, u ovom se članku razmatraju razlike u pojmovima, te razlike u bitno različitom poreznom položaju.
Autor: Doc. dr. sc. Nataša ŽUNIĆ-KOVAČEVIĆ, dipl. iur.
U ovom se članku na transparentan i zanimljiv način razmatraju stanoviti aspekti ugovora o time-sharingu, osobito usporedba s ugovorom o zakupu. U prvom redu mislimo na građanskopravne i poreznopravne aspekte, kao i na njihov međusobni odnos.
Autor u ovom članku detaljno obrađuje institut zastare povremenih tražbina. Uz zakonske odredbe novoga Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na zastaru povremenih tražbina prikazana je i sudska praksa, nastala u primjeni Zakona o obveznim odnosima iz 1991. koju smatramo aktualnom i u primjeni novog ZOO-a jer taj institut, osim terminološkog usklađivanja s hrvatskim pravnim nazivljem, nije pretrpio bitne sadržajne izmjene u odnosu na odredbe ZOO/91.
Opasna stvar odnosno opasna djelatnost vrlo su važni uzročnici nastanka štete pa je zakonodavac posebnim pravilima uredio odgovornost za tako nastalu štetu. Novi Zakon o obveznim odnosima (slično kao i stari) predviđa objektivnu odgovornost za štetu kojoj je uzrok opasna stvar ili opasna djelatnost, ali i predmnijeva uzrok štete nastale u vezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću.U sudskoj praksi domačih sudova pojavilo se kao sporno pitanje odgovara li Republika Hrvatska i za štetu nastalu od opasne stvari ako šteta nije nastala u vezi s obavljanjem vojne službe. Autor u ovom tekstu iznosi različita stajališta o tome pitanju te na isto zaključno daje argumentiran i jezgrovit odgovor.
Preuzimanje dioničkih društava je specifičan postupak vezan za institut dioničkog društva uređen posebnim propisom – Zakonom o preuzimanju dioničkih društava. Novi je Zakon stupio na snagu krajem 2007. godine. Tim su Zakonom uvedene novosti u hrvatsko pravo vrijednosnih papira u okviru razmatranoga segmenta. Na neke je bitne novine usredotočena pozornost u ovome članku.
U pravnoj doktrini i praksi postavilo se pitanje može li se računalni program štititi propisima koji uređuju zaštitu patenata. Naime, patent je isključivo pravo koje štiti nositelja patenta u pogledu gospodarskog iskorištavanja izuma, a priznaje se za svaki izum na bilo kojem području tehnike koji je nov, ima inventivnu razinu i koji se može industrijski primijeniti. Autor u ovom članku razlaže pojmove bitne za ovu problematiku te pojašnjava kako u tom kontekstu izvršena pravna zaštita računalnih programa i baza podataka.
U prvom dijelu ovog članka objavljenog u prošlom broju našeg časopisa autor je pojasnio institut carina i teorije o carinama, razložio pravne izvore europskoga carinskog prava, kao i pojam međunarodnog prava koji je temelj europskoga carinskog prava. U ovom, drugom, dijelu objašnjava područje primjene carinskog prava te iznosi pregled carinskih postupaka.
Pravo na dobru upravu jedno je od najnovijih građanskih prava koje je kodificirano u Povelji temeljnih prava EU (Nica, 2000.). Povelja je reafirmirana proklamacijom iz Strasbourga (2007.) dan uoči potpisivanja Lisabonskoga (tzv. Reformskog) ugovora koji pravima, slobodama i načelima sadržanima u Povelji priznaje jednaku pravnu vrijednost kao i Osnivačkim ugovorima. To je pozitivno pravo u kojem prevladavaju postupovni elementi (način i rok postupanja, pravo na sudjelovanje u postupku, pravo pristupa spisu, obveza obrazlaganja odluka te pravo na uporabu jezika, dok je izvan postupovne sfere pravo na naknadu štete).Od proklamacije u Nici, preko manje prilagodbe i reafirmiranja u Strasbourgu, do „ustavnopravnog verificiranja“ u Lisabonu, pravo na dobru upravu u sedam je godina, ne mijenjajući normativni izričaj, prošlo put od (u najvećoj mjeri) političkog opredjeljenja do prava obuhvaćenog interpretativnim i nadzornim ovlastima Europskog suda.Pravo na dobru upravu prije svega je instrument zaštite individualnih prava stranaka, a neizravno i poticaj zakonitome i primjerenom upravnom postupanju, sredstvo nadzora nad upravom, kao i jedan od mogućih kriterija ujednačavanja upravnog prava na razini Unije.