S ciljem zakonitog postupanja po žalbama protiv rješenja o utvrđivanju poreza na nekretnine, obratili ste nam se sa zamolbom za tumačenje odredbi članka 27. stavaka 4. i 5. Zakona o lokalnim porezima („Narodne novine“, br. 115/16., 101/17., 114/22., 114/23. i 152/24.; u daljnjem tekstu: ZLP). Konkretno vas zanima dokazuje li se činjenica stalnog stanovanja na temelju podataka o korištenju dijelova infrastrukture dostupnih iz prethodne godine zaključno do 31. ožujka godine za koju se utvrđuje porez na nekretnine te da li je, za oslobođenje od plaćanja poreza na nekretnine na temelju činjenice stalnog stanovanja, nužno utvrditi da je nekretnina služila za stalno stanovanje najmanje deset mjeseci u godini za koju se utvrđuje porez, kao što je to ZLP-om propisano za slučaj iznajmljivanja nekretnine na temelju ugovora o najmu za stalno stanovanje.
U nastavku dajemo odgovor.
Porez na nekretnine plaća se godišnje, a odredbom članka 49. stavka 1. ZLP-a propisano je da porezno tijelo donosi rješenje o porezu na nekretnine za svaku kalendarsku godinu prema stanju, namjeni i vlasništvu nekretnine utvrđenima na dan 31. ožujka godine za koju se utvrđuje porez.
Sukladno odredbama članka 27. stavaka 3. i 4. ZLP-a radi dokazivanja da se radi o nekretnini koja služi za stalno stanovanje, porezni obveznik dužan je na poziv poreznog tijela dokazati činjenicu stalnog stanovanja, pri čemu se činjenica stalnog stanovanja ne smatra dokazanom prijavom prebivališta na nekretnini. Porezno tijelo ovlašteno je prikupljati podatke potrebne za dokazivanje činjenice stalnog stanovanja od drugih osoba koje raspolažu tim podacima, a osobito od osoba koje raspolažu podacima o korištenju dijelova infrastrukture.
Imajući u vidu da je razdoblje oporezivanja porezom na nekretnine kalendarska godina, podaci o korištenju dijelova infrastrukture, potrebni za dokazivanje činjenice stalnog stanovanja, trebali bi se odnositi na godinu za koju se utvrđuje porez.
Odredbom članka 6. stavka 2. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, br. 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20., 114/22., 152/24. i 151/25.; u daljnjem tekstu: OPZ) propisano je da je porezno tijelo dužno utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu je s jednakom pažnjom dužno utvrditi i one činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika. Koje će se radnje u postupku poduzimati i u kojem opsegu, određuje porezno tijelo.
Isto tako, ZLP ne propisuje vremensko razdoblje u kojem se nekretnina treba koristiti da bi se smatralo da služi za stalno stanovanje, već se, prilikom dokazivanja da se određena nekretnina koristi za stalno stanovanje, promatra cjelokupan dokazni materijal koji upućuje na središte životnih interesa poreznog obveznika. U tom smislu, smatra se da je središte životnih interesa poreznog obveznika koji ima užu obitelj (supružnika i/ili djecu), tamo gdje mu se nalazi obitelj i gdje ta obitelj koristi sve potrebito za svakodnevni život (mjesto odlaska na posao, doktor, škola, vrtić i sl.), dok se obvezniku koji je samac, središte životnih interesa određuje prema mjestu gdje boravi u pravilu u vremenskom razdoblju duljem od 183 dana.
Zaključno, u postupcima utvrđivanja obveze plaćanja poreza na nekretnine i u žalbenim postupcima primjenjuju se odredbe ZLP-a i OPZ-a koje su bile na snazi u vrijeme nastanka činjenica na kojima se oporezivanje temelji, a ovim putem ukazujemo i na mišljenja Središnjeg ureda Porezne uprave u vezi s primjenom poreznih propisa koja se redovito objavljuju na mrežnim stranicama Porezne uprave u izborniku Regulativa – Mišljenja SU.
