Novi broj RRiF-a

Objavljen je broj 7 časopisa Računovodstvo Revizija i Financije za srpanj 2020.

  • Sadržaj časopisa može se pogledati ovdje.​

Dvosmislenost

      Prepuni optimizma što su nam ga političari predizborno ulili u naše živote, krećemo radosno u ljeto jedne posve neobične godine. Obećanja su dojmljiva. Ona će naša nadanja ispuniti ljepotom življenja (?). A život se sastoji od sitnica koje nas razvesele ili pak očajno rastuže.

      Protekla tri mjeseca opsjeda me jedan problem za koji sam početno mislio da se možda dobro ne razumijemo jer naš hrvatski jezik može sjajno izraziti dvosmislenost. S problemom jasnog i preciznog izražavanja, a radi otklanjanja dvosmislenosti, to su pitanje rješavali Rimljani u razdoblju od VI. do III. stoljeća prije Krista kako bi pravni akti rimske države (i moći) izražavali potpunu određenost i ništa dvosmisleno. Kad su u pitanju zakoni i podzakonski akti, naša je stvarnost sve gora, kao da smo sve nepismeniji. Kad imate dvosmislene i nejasne propise, tada ni sudski procesi ne završavaju brzo.

      No, vratimo se onome što je problem koji nisam uspio riješiti. Riječ je o načinu osiguravanja prehrane zaposlenicima tijekom rada. Poznato nam je da od rujna 2019. godine troškovi za prehranu tijekom rada nisu dohodak od primitka (u naravi ili u novcu), nego su neoporezivi primitci za radnika odnosno neoporezivi izdatak za poslodavca.

      Nastupom izvanrednih okolnosti (koronavirus, potres u Zagrebu) mnogi poslodavci više ne mogu osigurati prehranu u naravi jer radnici uglavnom rade od kuće. Logično rješenje je da se promijeni način osiguravanja toplog obroka, tj. da poslodavci prijeđu na alternativni način – na paušalnu novčanu nadoknadu od 416,67 kn mjesečno, kako bi zaposlenici sami osigurali svoj gablec / marendu. Treba još reći da poslodavac nije obvezan davati radniku taj neoporezivi primitak, nego to ovisi o volji i ekonomskoj mogućnosti poslodavca.

      Međutim, sada dolazimo do zapanjujućeg tumačenja Porezne uprave da se tijekom godine ne može mijenjati način osiguravanja toplog obroka. Pozivaju se na odredbu čl. 7. st. 39. Pravilnika o porezu na dohodak koja glasi da primitci od 5.000,00 kn godišnje i od 12.000,00 kn godišnje … međusobno se isključuju za isto porezno razdoblje. Meni se to učinilo prirodnim i razumnim rješenjem jer istodobno ne mogu primati paušalnu novčanu naknadu i jesti na račun poslodavca. Uputio sam pismo Ministru financija, no on ga zbog svoje sasvim razumljive zauzetosti upućuje u središte „dohodovne“ moći, u Poreznu upravu, od koje dobivam ljubazan odgovor kako … polazeći od Pravilnika koji iznose prehrane veže na godišnjoj razini, a iznosi su različiti isplaćuje li se paušalno ili se prehrana osigurava, Uputom smo jasno naglasili … da radnik u jednom poreznom razdoblju (godini) od jednog ili više poslodavaca ne može ostvariti obje vrste primitaka po osnovi prehrane.

      Meni ni taj odgovor nije dvojben, ali njegovo je tumačenje da se tijekom godine ne mogu mijenjati načini osiguravanja toplog obroka, dakle kako si krenuo tako moraš do kraja godine.

      Dakle, isključuje se jedan primitak ako se osigurava drugi. Niti će biti premašena svota izdatka od 5.000,00 kn, a niti svota od 12.000,00 kn, u čemu je zapreka da se promijeni način osiguravanja prehrane radnika. Moć ciljne (teleološke) metode jest da se favorizira tumačenje koje najbolje odgovara potrebama i ciljevima društva ovdje je isključena od Porezne uprave. Može li se mojem razumijevanju sučeliti argument suprotnosti? Bilo bi zanimljivo čuti kako sud razumijeva predmetnu normu u slučaju poreznog spora.

Dr. sc. Vlado Brkanić

Povratak na vijesti