Uvodnik glavnog urednika

Časopis: Pravo i porezi - 6.2020
Članak:
Uvodnik glavnog urednika
Stranica:
2.
Autor/i:
Izv. prof. dr. sc. Ivan MILOTIĆ
Sažetak:

Besplatni ručak i RH

Dojmljiva predavanja svojedobno je držao profesor Gorazd Nikić. Izlažući o makroekonomskoj politici te međunarodnim ekonomskim odnosima, često je naglašavao da je ekonomija puna psihologije i da je Hrvati pomalo teško razumiju. Na osobit je način profesor ostao u memoriji studenata po upornom, pa čak i – činilo se (samo) tada – pretjeranom ponavljanju da u ekonomiji ne postoji besplatni ručak. Tu činjenicu i prokušanu vječnu ekonomsku istinu profesor nije uzalud ponavljao. Ona se u RH baš ovih dana snažno oživotvoruje.
RH suočena je s dubokom recesijom. Nagovješćuje ju podatak o potrebama države od 70-ak milijarda kuna za financiranje svih njezinih obveza, snažan svibanjski podbačaj u poreznim prihodima te desetci tisuća izgubljenih radnih mjesta. Recesija, dakako, ne dolazi odmah. Ekonomija na nju reagira s odmakom, a kod neprilagođenih taj odmak često bude i duži, ali ih pogađa dublje i trajnije (e. g. 2008.). Očekujući je, u RH je u javnosti pušten podatak o dodjeli velikih bespovratnih sredstava EU-a (with no strings attached), čime se ciljano i pogrešno stvara privid da je to gotova stvar, da iz Bruxellesa bez kriterija u RH stiže dvije tisuće eura po stanovniku, pa još 400 milijuna za skraćeni rad, pa i još neki drugi milijuni.
Međutim, EU tih sredstva nema. Kada bi ih željela plasirati, do njih može doći samo vlastitim zaduživanjem, koje bi bilo povoljno, ali nije besplatno. Upusti li se EU u dodjelu sredstava čije pribavljanje za nju nije besplatno, ona sigurno neće biti besplatna ni za njihova destinatara, tj. države članice. U suprotnome došlo bi do apsurda da EU provodi besplatnu djelidbu sredstava bez kriterija kojih sama nema i čiji bi trošak snosila ona sama. EU je tijesno povezana s državama članicama pa je neizbježno da bi taj novac morala od njih namaknuti, zajedno s njegovom cijenom i troškom. Kada bi se u EU-u to prihvatilo, glavnica i kamate te trošak sigurno bi bili prevaljeni na države članice, pa i na RH. Nepoznato je u tom scenariju samo kako bi se to učinilo i kako bi se to zaduživanje formalno nazvalo. Taj bi scenarij podrazumijevao znatno povećanje „članarina“ država članica (što bi za RH, prema nekim projekcijama, značilo godišnje izdvajanje 7,5 do 8 milijarda kuna, što je na 10-godišnjoj razini otprilike onih 75 milijarda), smanjivanje dostupnosti fondova EU-a te smanjenje njihova kapaciteta, pa i za RH. Napokon, EU sada nema vlastitih prihoda, a taj scenarij neizostavno bi od 2021. godine vodio k uvođenju europskih (unijskih) poreza koji bi bili njezin izvorni prihod, a što državu članicu košta jer tada ona gubi ta sredstva koja bi, da je drukčije, bila njezin prihod. Opisani scenarij priželjkuju redom države članice sa strukturnim problemima (Italija, Grčka i dr.), a tu je i RH, jer je njihovo samostalno zaduživanje na tržištu kapitala skupo, dok bi zaduživanje posredovanjem EU-a za njih bilo kudikamo povoljnije. Stabilne i razvijene ekonomije, kojima je jeftin kapital ionako dostupan, poput Austrije, Nizozemske i tradicionalno štedljivih sjevernjaka, tome se – logično – protive. Za RH taj bi scenarij značio snažno zaduživanje na više od tri desetljeća, neovisno o tome kako bi se ono u krajnjoj liniji prozvalo ili prezentiralo narodu.
Ipak, čitav taj scenarij sada je privid, a novac koji bi RH trebala dobiti čista je imaginacija. Sedmogodišnji financijski okvir EU-a od 2021. nije donesen. O njemu se sada pregovara, i to „u mukama“. Taj se okvir, k tome, donosi suglasjem svih država članica i – nota bene – primjenjivat će se tek od 2021. godine. Kakav će on biti, to sada nitko ne zna. Ako bi u bilo kojoj mjeri oživio opisani scenarij, za RH i druge članice sa strukturnim ekonomskim problemima ta sredstva uopće neće biti ni besplatna ni bespovratna. Dapače, stvorit će dugotrajnu i skupu obvezu koja će svakog stanovnika RH na neki način pritisnuti i pritiskati kroz dugi niz godina.
Radije nam ostaje vjerovati riječima profesora Nikića i maksimi koju student uči prvog dana na studiju ekonomije. A prije njega još i Rimljanima, te njihovoj poznatoj i toliko puta životno proku&am

Hashtags: