Uvodnik glavnog urednika

Časopis: Pravo i porezi - 7.2020
Članak:
Uvodnik glavnog urednika
Stranica:
2.
Autor/i:
Izv. prof. dr. sc. Ivan Milotić
Sažetak:

Kada bi se nekog Nijemca ili nekoga drugog stanovnika kakve razvijene države Europe zapitivalo o radu tamošnjeg parlamenta i donošenju općih akata, vjerojatno bi tim više bio zadovoljan ako je pravni poredak bio izložen čim manjim promjenama u proteklu parlamentarnom mandatu. To što je potreba za donošenjem novih ili mijenjanjem postojećih općih akata bila manja, a time nužno i rad parlamenta sveden na kraće razdoblje, mnogo bi mu nagoviještalo o pravnoj sigurnosti i, napokon, o dubokoj promišljenosti donošenja općih akata te sustavnom načinu izgradnje pravnog poretka u njegovoj zemlji. Taj bi razborit čovjek bio ponosan na svoju zemlju i njezin pravni poredak te bi samozadovoljno ustvrdio da je manje zapravo mnogo više!
Na takva promišljanja o zakonodavcu navode nas specifična (bitno drukčija) očekivanja domaćih adresata od Hrvatskoga sabora. Uvriježeno je shvaćanje među narodom da Sabor premalo radi, tj. da bi trebao raditi dulje i intenzivnije te s manje stanki, koje su – čini se – narodu posebno iritantne zbog razmjerno visokih zastupničkih primanja i stalno praznih zastupničkih klupa. Tome dodatno pridonose i javno izrečena nastojanja najviših saborskih dužnosnika, pa čak i njihova svojevrsna samohvala u takvu društvenom ambijentu (koja je sasvim istinita), da je Sabor u proteklom mandatu izrazito mnogo radio i dugo zasjedao. No, može li se to okvalificirati imalo pozitivnim?!
U bitnome navedeno odstupa od praksa i trendova kod dobrih nacionalnih zakonodavaca koji prvotno brižno čuvaju pravnu sigurnost i predvidivost promišljeno izgrađivanog poretka te kod kojih je normativna aktivnost stoga svedena na minimalizam (ono što je objektivno potrebno) i u kojima je vrijeme provedeno u zakonodavčevu zasjedanju kraće, ali i bitno drukčije negoli, primjerice, u devetom sazivu Hrvatskoga sabora. U proteklom je sazivu Hrvatski sabor donio više od sedam stotina zakona. Koliko je taj podatak opasan i nepovoljan možda ponajbolje svjedoči činjenica da je taj broj tek neznatno manji od ukupnog broja zakona koji je u ovom trenutku na snazi u RH. Prema tome, samo je u jednome saborskom sazivu izmijenjen izrazito veliki udio cjelokupnoga hrvatskog zakonodavstva. Tome, dakako, još treba pribrojiti i mnoge stotine provedbenih općih akata, ali i svih drugih vrsta pravnih akata, koje su nužno pratile stalno mijenjanje i dopunjavanje postojećega zakonskog okvira. Opisanu pojavu u RH ne može se održivo braniti, pa čak ni ublažavati, tvrdnjama o izraženu udjelu tehničkih zakona, prijekoj potrebi za donošenjem zakona zbog specifične situacije, usklađivanjem s pravnom stečevinom EU-a, ratifikacijom međunarodnih ugovora ili kako god drukčije.
Tolika normativna nestabilnost sa sobom povlači i neke druge samorazumljive nepovoljne pojave, poput nepostojanja odgovarajućih vakacijskih rokova, pre(velikog) broja zakona donesenih u hitnoj proceduri, gubitka logike sustava, (pre)mnogih normativnih nedosljednosti, pribjegavanja deskripciji, napuštanja svakoga nomotehničkog kriterija, činjenicom da adresati ne poznaju zakone te, napokon, stalnog donošenja zakonskih odredaba s povratnim djelovanjem (retroaktivnošću), što posebno invazivno rastura pravni poredak i dr. Takvom manijom, rekli bismo gotovo opsjednutošću, donošenjem zakona polako, ali sigurno adresate u RH uvlači se u zabludu da se samim donošenjem zakona rješava neki konkretan problem ili izazov, što je samo po sebi apsurd. Riječ je o dubokom prividu i krajnje plitkoj neistini koju adresati u RH, doduše, rado prihvaćaju i još lakše na nju nasjedaju.
Trajna posvećenost stabilizaciji, čini se, u RH ne ide prokušanom logikom razvijenih zemalja da je manje više. Ona slijedi neki drukčiji ratio o tome da kvantiteta rađa kvalitetu – koja je također prokušana, ali i odbačena kao uvrnuta – te bi u 21. stoljeću za iole uređenu i pravno sigurnu državu trebala predstavljati nepoznanicu.

 

Hashtags: