Ugovor o doživotnom / dosmrtnom uzdržavanju

Dva ugovora o uzdržavanju u hrvatskom su pravu uređena u Zakonu o obveznim odnosima kao primarnom pravnom izvoru, ali i Zakonu o socijalnoj skrbi. Problematika tih ugovora u Zakonu o obveznim odnosima dobro je poznata, no često se zanemaruje da Zakon o socijalnoj skrbi propisuje ograničenja u pogledu osoba koje ne smiju biti davatelji uzdržavanja, što je pretpostavka valjanosti tih ugovora. Premda se počesto od novele Zakona o obveznim odnosima iz 2023. godine naglasak stavlja na informiranost, znanje, svjesnost i pouku ugovarateljima, posebno uzdržavanome, sklapanje i trajanje tih ugovora u bitnome određuje i sposobnost osoba da budu strane tih ugovora, što bi u krajnjoj liniji trebali provjeravati javni bilježnici i sud. U RH postoji visok stupanj nepoznavanja relevantnih odredaba Zakona o socijalnoj skrbi, ali i objektivna nemogućnost da javni bilježnik i sud pravodobno i pouzdano saznaju relevantne pravne činjenice koje su pretpostavka valjanosti tih ugovora. Ovu problematiku prate i zakonodavne stranputice u važećemu Zakonu o socijalnoj skrbi (2022.) u odnosu na onaj iz 2013. godine.

1. Uvod
2. Ugovori o uzdržavanju od 2024. godine naovamo – izvješće pučke pravobraniteljice
3. Kako i zašto ministarstvo nadležno za socijalnu skrb ukida sigurnosne mehanizme kod ugovorâ o uzdržavanju za zaštitu najranjivijih skupina
4. Problematika kontrole toga tko su davatelji uzdržavanja
5. Problemi s Registrom ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju
6. Činidba uzdržavanja u biti je socijalna usluga
7. Sud i javni bilježnik pri sklapanju ugovora o uzdržavanju
8. Zaključak