Objavljen je broj 11 časopisa Računovodstvo Revizija i Financije za studeni 2025.
Sadržaj časopisa može se pogledati ovdje.
Snaga suza i šapati grobova
Dolaskom mjeseca studenoga, uz sve kraće dane i sve hladnije vrijeme, obilaskom groblja spominjemo se svih onih koji više nisu među nama. Za Hrvatsku i sve s njom povezane, ovaj je mjesec posebno težak. Žrtve koje su podnesene za hrvatsku slobodu zauvijek će ostati rane za koje se ne možemo oteti dojmu da se nisu smjele dogoditi. Dok se nama naše svakodnevne muke čine teškima i ponekad nepremostivima, treba se samo sjetiti što su prošli oni koji su, ne tako davno, riskirali sve što imaju za slobodu. Ovdje se nikako ne može misliti samo na one koji su izravno sudjelovali u borbama, već se misli na sve one kojima je rat promijenio život.
Nedavno sam razgovarao s jednim dobrim prijateljem o ratnom djelovanju njegova oca, skromnog čovjeka koji je te 1991. godine, kao netko tko je posvetio dotadašnji život tome da ljudima učini najljepše uspomene još boljim iskustvom, u prvom mogućem trenutku dobrovoljno otišao braniti hrvatsku slobodu. Kod kuće je ostavio dvoje djece, djevojčicu i sina stare tek nekoliko godina, malu djecu. Otišao je noću, kako bi djeci rastanak lakše pao. Nakon što mi je to ispričao, uz suzu u oku, rekao je da su mu prva živa uspomena koje se sjeća suze njegove majke te noći kad je tata otišao u rat. Njegova je majka dala sve da njega i sestru, tijekom čitava očevog boravka na frontu, uz rad i tešku materijalnu situaciju, odgaja kao poštene i vrijedne ljude. Što mislite kolika je bila snaga njezinih suza? Mislite li da je to bila manja snaga od snage ijednoga današnjeg donositelja odluka, političara, direktora? Mislite li da se teškoće nas koji to nismo iskusili mogu usporediti s njezinima? Kad se naša svijest vrati u realnost, vjerujem da će „egzistencijalne“ dvojbe, poput onih kako fiskalizirati račun od 1. siječnja 2026. godine, naglo izgubiti na značenju. Račun ćemo već nekako fiskalizirati, najbolje što znamo, ali se sreća brojnih ljudi, poput majke iz ove priče, više nikada vratiti neće. Otac iz ove priče vratio se iz rata, a sin postao naš kolega iz struke, ali i jedan od najboljih ljudi koje poznajem.
Kad se zapitamo za što su se borili protagonist ove priče i njemu slični, nameće se odgovor – za slobodu. Ovdje dolazimo do pitanja što sloboda zapravo jest. Je li sloboda živjeti starost s hrvatskim mirovinama u uvjetima u kojima si prosječan umirovljenik gotovo nikako ne može priuštiti dostojanstvenu skrb u slučaju potrebe? Je li sloboda kad mladi parovi moraju razmišljati koliko će djece imati u toj istoj domovini kojoj su naši heroine i heroji ponudili sve što su imali? A možda je sloboda situacija kada njihova djeca odu u inozemstvo da bi se tek nekoliko godina nakon njihova odlaska njihova radna mjesta u tuzemstvu popunjavala stranim radnicima koji zasigurno, kada se zbroje svi troškovi, nisu ni ekonomski, a kamoli na neki drugi način isplativiji? Tužan se odgovor, nažalost, sam od sebe nazire.
Otac i sin iz ovog uvodnika su tipovi osoba koje su puno puta u životu propustili priliku jer su prepoznali da bi to bilo gušenje njihovih ideala i slobode kako ju oni poimaju. Ti ljudi, kao i svi oko njih, teško pristaju na kompromise i otvoreno prkose proračunatim i koristoljubnim dušama. Snagu za to dao im je zavjet suzama supruge i majke. Oni to mogu svjedočiti javno, dok se zavaravamo da mnogi heroji koji više nisu među nama to ne mogu. Njihovi grobovi šapću našoj savjesti kako njihova patnja i pogibelj ne bi bili uzaludni.
dr. sc. Frano PLIŠIĆ, urednik
