Objavljen je broj 10 časopisa Računovodstvo Revizija i Financije za listopad 2025.
Sadržaj časopisa može se pogledati ovdje.
Pekmez i fiskalizacija
Došla je jesen, voće je pobrano, a krošnje ogoljele. Mnogi su posljednjih mjeseci zabrinuto gledali u vrhove stabala, brojili plodove i pitali se hoće li biti dovoljno za pekmez. Znamo, pekmez nije samo slastica, nego simbol sigurnosti, kontinuiteta i osjećaja da smo spremni na ono što dolazi. Ako je teglica pekmeza taj simbol, onda bi Fiskalizacija 2.0 i eRačuni trebali biti ona zimska zaliha na koju se možemo uzdati. Država će, to je jasno, svoje interese osigurati – razmjena eRačuna će teći, fiskalizacija će bilježiti promet i proračun neće ostati gladan. No poduzetnike i računovođe zanima ono što nigdje ne piše – tko je brao, tko je miješao, a tko će počistiti zagorjele ostatke s dna lonca?
Na papiru, recept je jednostavan – račun nastane kod prodaje, putuje u ispravno oblikovanom XML formatu, kupac ga primi, sustav ga prepozna i knjiženje se obavi samo od sebe. Ali u praksi staklenke pucaju, a mislili smo da smo sve dobro napravili, da znamo što radimo. Prvi problem: tko zapravo sastavlja eRačun? Ako će to i dalje raditi računovođe umjesto osobe na mjestu gdje posao stvarno počinje, dobili smo samo novu, sjajniju varijantu staroga ručnog posla. Drugo: hoće li primljeni računi zaista biti pogodni za informatičku obradu ili ćemo unatoč „digitalnoj transformaciji“ na kraju sve ipak ručno knjižiti?
U stvarnom životu računovođe i dalje uvjeravaju svoje klijente – poduzetnike (obrtnike, mikropoduzetnike) da je krajnje vrijeme da sami počnu kreirati račune – ili će to plaćati računovođama kao posebnu uslugu. Cijena knjigovodstvenih usluga opravdano mogu rasti zbog novih obveza i nadogradnje računovodstvenih programa. I tako, dok jedni još uvijek proučavaju recept, drugi već uživaju u plodovima svoje berbe. Jer, kao i u svakoj priči, nisu svi jednako čekali jesen. Dok su jedni strpljivo i polako ubirali plodove i nadali se da ih neće prije vremena pogoditi kiša ili mraz, drugi su svoju berbu obavili davno – tiho, uredno i na vrijeme. Njihove su teglice već poredane na policama. Netko je, očito, znao kada plodove Fiskalizacije 2.0 treba brati.
Ironija je što se ovaj pekmez, barem na papiru, kuha za sve. Propisi i zakoni stvaraju se kako bi osigurali stabilnost, transparentnost i pravednost, dakle jednaku informaciju za sve. No praksa uporno pokazuje da se u toj kuhinji često kuha po privatnim receptima. Ne bira se uvijek ono što je najbolje za zajednicu, nego ono što je najslađe za one najbliže kotlu. Oni koji drže kuhaču ne zaboravljaju ni probati, a ni dodati malo šećera u svoju korist. Računovođe i poduzetnici, s druge strane, žlicu dobiju na kraju, da probaju kako je ispalo. A kad se teglica jednom zatvori, teško je dokazati čiji su plodovi unutra, jesu li bili dovoljno zreli i tko je najviše profitirao od dodanog šećera. Teglice su tu, uskoro će dobiti i potvrde o sukladnosti, a sadržaj se nudi pod izlikom zajedničkog interesa.
I dok jedni već mažu palačinke s pekmezom iz vlastitih teglica, ostatak promatra prazne police i pita se je li uopće dio iste recepture. No razloga za brigu nema – forma je uglavnom zadovoljena i sve izgleda kao da smo svi dobili pripadajući dio. Pekmez, istina, rijetko stigne do svih tanjura, ali barem nam ostaje utjeha da možemo gledati teglice na tuđim policama i diviti se kako je sve savršeno, mi smo fiskalizaciju skuhali.
U ozbiljnim državama ovakve sistemske promjene u recepturi pekmeza rade se prije početka berbe.
Ivan PETARČIĆ, zamjenik glavne urednice
