Ustup tražbine radi osiguranja (posebni slučajevi ustupanja tražbine) prema pravilima obveznog i stvarnog prava

Ustup tražbine radi osiguranja u hrvatskom pravnom poretku nije jednoznačan institut. U obveznom pravu uređen je u čl. 89. Zakona o obveznim odnosima, a u stvarnom u čl. 310. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Lapidarno uređenje u obveznom pravu otvara pitanje o njegovim značajkama (koje se iscrpno objašnjavaju u ovome članku), ali i o tome u kakvom međusobnom odnosu stoje ta dva uređenja u dvama različitim izvorima prava (što je također ovdje razloženo). Funkcionalna apstraktnost cesije omogućuje da se ona ne poduzima samo na redovan način – zbog prijenosa tražbine, nego i securandi causa, odnosno da bi se vjerovniku kao cesionaru dalo imovinsko osiguranje za podmirenje tražbine, ali i imovinsko dobro u vidu tražbine iz kojega se može namiriti po dospijeću njegove tražbine koju ima prema cedentu (uz obvezu da višak koji je namiro iz ustupljene mu tražbine vrati cedentu, tj. svojem obveznopravnom dužniku). Ovim člankom u kojem se specifično obrađuje ustup tražbine radi osiguranja, zaključuje se autorova trilogija o posebnim slučajevima ustupanja tražbine, koji se još nazivaju oblicima oslabljene cesije, a objavljeni su u brojevima 12/25, 1/26 i 2/26 časopisa Pravo i porezi.

1. Uvodne napomene o odnosu redovne i oslabljene cesije
2. Uređenje u obveznom pravu (čl. 89. Zakona o obveznim odnosima)
3. Cesija radi osiguranja u stvarnom pravu (čl. 310. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima)
4. Zaključak