Ustup tražbine radi ispunjenja (posebni slučajevi ustupanja tražbine)

Predmet analize u članku je cesija radi ispunjenja (naplaćivanja) kako s motrišta odredaba Zakona o obveznim odnosima, tako i s motrišta relevantne sudske prakse koja tumači i razrješava mnogobrojna otvorena i prijeporna pitanja glede tog instituta. Ovaj članak obrađuje materiju toga posebnog slučaja cesije također s obzirom na zakonsko uređenje koje nije uvijek prikladno i ne odgovara temeljnim postulatima cesijskog prava, ali i s obzirom na prevladavanje dispozitivnih pravila i široko postavljenih mogućnosti da cedent i cesionar međusobnim dogovorom drugačije ili kako im odgovara urede svoj odnos koji nastaje u povodu prijenosa tražbine. Apstraktnost cesije ključno je obilježje koje omogućuje da se u poslovanju ona koristi za različite funkcije, pa i ovako – za podmirenje tražbine, što je središnji predmet ovog rada. Osim toga što sve navedeno omogućuje da se cesija individualizira, tj. razlikuje od slučaja do slučaja s obzirom na svoje značajke i funkcije, od presudne važnosti za razumijevanje redovne cesije i njezinih posebnih slučajeva ostaje sudska praksa zbog velikog broja antinomija, nelogičnosti, proturječnosti, ali i zbog razmjerno lapidarnoga normativnog okvira u hrvatskom obveznom pravu.

1. Uvod
2. Redovna cesija i posebni slučajevi cesije
3. Zakonsko uređenje ustupa radi ispunjenja
4. Fiducijarne značajke ustupa radi ispunjenja
5. Specifičnost uređenja ustupanja radi ispunjenja u čl. 88. st. 4. ZOO-a
6. Ustupanje radi ispunjenja i ustupanje radi osiguranja
7. Zaključak – normativni okvir ne odražava svu složenost cesije