Nasljedivost prava na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor

Pravo na plaćeni godišnji odmor predstavlja jedno od temeljnih socijalnih prava koje je u RH zajamčeno na ustavnoj, supranacionalnoj (europskoj) i zakonskoj razini. Navedeno pravo u sebi obuhvaća dvije temeljne sastavnice, naime, pravo na odmor i opuštanje te pravo na primanje naknade plaće za vrijeme korištenja tog odmora. Prva je navedena sastavnica strogo osobne prirode i vezana uz samu osobu radnika, dok je druga u naravi imovinska. Upravo zbog osobne naravi prve sastavnice, u pravilu je zabranjeno svako disponiranje pravom na plaćeni godišnji odmor, pa tako i odricanje od njega ili sporazum o isplati naknade umjesto njegova korištenja. Ipak, europsko i hrvatsko zakonodavstvo predviđaju jednu iznimku kad je poslodavcu dopušteno (štoviše, on je na to obvezan) isplatiti radniku naknadu za neiskorišten godišnji odmor. To je dopušteno isključivo kad korištenje godišnjeg odmora radniku objektivno nije moguće zbog prestanka radnog odnosa. Budući da radni odnos može prestati i smrću radnika, postavlja se pitanje ostvarenja prava na isplatu naknade za stečeni, a neiskorišteni dio godišnjeg odmora pokojnog radnika. Pitanje je, zapravo, je li riječ o strogo osobnom ili u naravi imovinskom i nasljedivom pravu. U cilju davanja konačnog i nedvosmislenog odgovora na navedeno pitanje, u nastavku se promatraju odredbe europskog i hrvatskog zakonodavstva, ali i relevantna praksa Suda EU-a.

1. Uvod
2. Nasljedivost prava na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor u europskom pravu
3. Pravo nasljednika na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor ostavitelja u hrvatskom pravu
4. Zaključak