Pobijanje dužnikovih pravnih radnji

obijanje dužnikovih pravnih radnji u uvjetima kad se doveo u stanje insolvencije zbog besplatnih raspolaganja, specifično je uređeno u čl. 67. st. 3. – 4. Zakona o obveznim odnosima. Vjerovnikov zahtjev kojim traži pobijanje takvih radnji naziva se i kvazipaulijanskom tužbom. Riječ je o pravnim radnjama koje nastaju od trenutka kad za dužnika nastaje obveza pa sve do njezina ispunjenja, a usmjerene su na onemogućavanje ili otežavanje vjerovnikova namirenja. Za narav i funkcionalnost toga instituta ključno je da se ne zahtijeva da je korisniku takva besplatnog raspolaganja, odnosno trećoj osobi, bilo poznato ili moglo biti poznato da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku te da se ne može dokazivati suprotno. U RH je beziznimno takvo stajalište desetljećima podržavala sudska praksa i doktrina, dok 2018. godine u jednoj odluci Vrhovnog suda RH nije izneseno posve drugačije (relativizirajuće) shvaćanje. U ovom se članku, ponajviše s motrišta sudskih odluka Vrhovnog suda RH, analizira pobijanje dužnikovih besplatnih raspolaganja u korist trećih osoba kojima se onemogućuje ili otežava vjerovnikovo namirenje te na poseban način predmnijeva iz čl. 67. st. 3. Zakona o obveznim odnosima.

1. Uvod – naznaka problematike s predmnijevama u čl. 67. zoo-a
2. Predmnijeve iz čl. 67. ZOO-a
3. Treba li u čl. 67. st. 3. ZOO-a biti neoboriva predmnijeva ili fikcija?
4. Dokazivanje činjenica u smislu čl. 221. st. 3. Zakona o parničnom postupku
5. Zaključak