RRIF-OV NEWSLETTER
Prijava

Sažetak:

Ovaj je pravni institut doživio bitne promjene donošenjem novog Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05., dalje: ZOO). Ratio legis je svakako u temeljnoj odredbi sadržanoj u čl. 65. ZOO-a. Vjerovnika je nužno zaštititi od dužnikovih raspolaganja kojima bi bilo ugroženo ostvarivanje njegove tražbine, pri čemu je ključni i odlučni trenutak naravno njezina dospjelost (ipak, pod određenim uvjetima taj odlučan trenutak je, ili može biti, i raniji). U biti, radi se o pronalaženju razumnog kompromisa između želje da se ne ograničava nikoga (pa ni dužnika) u raspolaganju vlastitom imovinom (što bi bilo u suprotnosti s nekim osnovnim pravnim načelima, pa tako npr. i načelom slobode ugovaranja, slobode raspolaganja svojom imovinom, slobode izražavanja svoje slobodne volje...) s jedne strane i s druge strane želje da se ne dopusti nikome da svojim raspolaganjima dovede sebe u položaj u kojemu se vjerovnik ne može namiriti bilo djelomice, bilo u cijelosti. Instrumenti kojima se pokušava pronaći taj razuman kompromis su različiti, pa tako npr. tu spadaju pravo zadržanja (ius retentionis), jamstvo ili poručanstvo, ugovorna kazna, ali i paulijanske tužbe (paulijanski prigovori) ili tužbe za pobijanje dužnikovih pravnih radnji. Usporedna prednost paulijanskih tužbi (paulijanskih prigovora) je u tome što pravo na tužbu izvire izravno iz zakona, pa nije potrebno (kao npr. kod ugovorne kazne) predvidjeti takav slučaj unaprijed i postići suglasnost druge strane za odgovarajuću ugovornu odredbu. Svakako uvijek treba naglasiti načelnu primjenjivost općih pravila na sve što nije posebnim propisom (lex specialis) drukčije uređeno, pri čemu načelna primjenjivost ne vrijedi ako je to suprotno naravi stvari.

Da biste vidjeli cijeli članak morate se pretplatiti na pip!

Pretplatnik
Zakon o trgovačkim društvima  (1)