Uračunavanje ispunjenja obveze

Uračunavanje ispunjenja obveze primjenjuje se u dvjema situacijama: (1) kod konkurencije više istorodnih obveza, tj. kada dužnik u istom trenutku vjerovniku duguje više obveza koje su istorodne i (2) kod slojevitih obveza (koje se sastoje od ispunjenja glavnice, kamata i troškova). Ako obveze ne ispunjavaju te kriterije, uračunavanje se ne može primijeniti. U ovom se članku analizira normativni okvir Zakona o obveznim odnosima u čl. 171. i 172. ZOO-a, nadovezujuća sudska praksa i shvaćanja u stručnoj literaturi o tome koji kriteriji moraju biti ispunjeni da bi se uračunavanje moglo provesti. Posebno se glede toga analizira položaj dužnika (čl. 171. ZOO-a) i vjerovnika (čl. 172. ZOO-a), ali i mogućnost kumulativne (kombinirane) primjene tih dvaju članaka u situaciji kada istodobno postoji konkurencija istorodnih i slojevitih obveza. Taj se institut u praksi najčešće primjenjuje među poduzetnicima koji imaju kontinuirane poslovne donose, ali može se primijeniti i među nepoduzetnicima, tj. izvan okvira trgovačkoga prava.

1. O pravnoj naravi, smislu i funkciji te zakonskom uređenju uračunavanja ispunjenja
2. Istorodnost obveza čije se ispunjenje uračunava
3. Dužnikove ovlasti kod primjene čl. 171. ZOO-a
4. Redoslijed uračunavanja ispunjenja kada nema ni sporazuma ni dužnikove izjave (čl. 171. ZOO-a)
5. Primjena pravila o uračunavanju ispunjenja i teret dokaza
6. Uračunavanje glavnice, kamata i troškova
7. Uračunavanje ispunjenja kod ispunjenja uglavničenih kamata i zateznih (procesnih) kamata
8. Kumulacija primjene pravila o uračunavanju ispunjenja istorodnih obveza (čl. 171. ZOO-a) te kamata i troškova (čl. 172. ZOO-a)
9. Uračunavanje prijebojem
10. Zaključak