Dodatni rad u Hrvatskoj – kako ga kvalificira Direktiva 2019/1152, a kako Zakon o radu

Dodatni rad u hrvatsko pravo preuzet je iz europskoga prava, iz Direktive (EU) 2019/1152, koja ga uređuje kao fleksibilan oblik radnog odnosa. Dodatni rad u hrvatsko zakonodavstvo ušao je razmjerno kasno, s mnogo nerazumijevanja u struci i praksi te na način koji restriktivnošću (posebno u pogledu limita dopuštenosti toga rada od osam sati tjedno) zamjetno odudara od pogodujućih i fleksibilnih imperativa Direktive (EU) 2019/1152. Taj je rad uveden u RH i primjenjuje se još uvijek uz mnogo poteškoća te nizove pogrešnih predodžaba. Uzevši sve te činitelje zajedno, dodatni rad u RH nije u praktičnom smislu ni približno ostvario potencijal koji ima i koji je prijeko potreban u uvjetima demografske depresije, poremećaja na tržištu rada i akutnog manjka radne snage svih vrsta. U ovom se članku uspoređuje sadržaj i teleologija Direktive (EU) 2019/1152 sa sadržajem relevantnih odredaba ZR-a, pri čemu se iznosi da je ZR-ovo uređenje dodatnog rada iznimno rigidno i restriktivno te da kao takvo nije u skladu ni s uvodnom izjavom br. 29 Direktive (EU) 2019/1152 ni njezinim čl. 9.

1. Uvod – kontekst nastanka i osnovni pojam dodatnog rada
2. Direktiva (EU) 2019/1152
3. Zakon o radu
4. Zaključci