Oporezivanje dohotka u RH dugo se i stalno ističe kao primjer stranputice. U javnosti i među pukom to se opravdava izrazitom nepravednošću i nerazmjernošću jer da suviše pogađa najsiromašnije, a preblago najbogatije. Iz sasvim se drugih razloga među kompetentnijima meritorna reforma oporezivanja dohotka smatrala posebno važnom, a trenutak kada bi se dogodila a priori se uzimao svekoliko znakovitim. Međutim, ta reforma – koja ipak zadire u bit ponešto više nego druge – u prosincu 2020. dogodila se u neobičan čas, u tzv. „posebnim okolnostima“, u sveopćem nevremenu koje, dakako, nije samo epidemiološko nego određeno velikim potrebama proračuna RH, njegove poljuljane ravnoteže i time da je na državi gotovo čitav teret nelikvidnosti gospodarstva. Ta se reforma dogodila naglo i neočekivano – primjetnim sniženjem opterećenja. Takav posebno neobičan kontekst i način kojim joj se prišlo zavrjeđuje jednako posebnu našu pozornost.
U toj reformi snažno odjekuju pomalo zaboravljene riječi iz 90-ih nekog Nijemca (valjda u RH prisutne samo u fakultetskim udžbenicima) izrečene pri prvom izgrađivanju nacionalnoga poreznog sustava, pa i poreza na dohodak, da je za RH optimalan porez na dohodak od dvije stope (pri čemu za ovaj tekst nije važno kako su one postavljene visinom ni međusobnim odnosom). RH je otada odavno i uporno – uvođenjem niza stopa i međustopa – do neprepoznatljivosti izbušila taj Nijemčev optimum učinivši sustav, posebno od 2000-ih, nepreglednim, nejasnim i kompliciranim. I pri konceptualnom vraćanju tome optimumu, svojevrsnom iskonu pri oporezivanju dohotka u RH, iznova su s čuli opetovani povici o potrebi uvođenja niza stopa i međustopa, koji su sezali čak do tolikih nepromišljenosti da se za visoke dohotke u svojoj biti predlagalo izvlaštenje (stopom od 80 %).
Neobičan kontekst donošenja reforme oporezivanja dohotka u 2020. godini, posebno njegovo smanjivanje, nameće pitanje postoji li u RH uopće znatniji stvarni dohodak. Jer ne postoji li, onda to smanjenje zapravo nije smanjenje, nego izričaj nečega drugog što odiše zloslutnošću. Iznova o tome osvješćuju proračunske potrebe od 10-ak milijarda eura (koje se za sada krpaju snažnim zaduživanjem i tzv. „besplatnim“ novcem koji, čini se, tek naoko besplatan) i 600-tinjak tisuća dionika privatnoga sektora koji su silom „posebnih okolnosti“ prije ili poslije, na ovaj ili onaj način, kao izričaj nužde potražili utočište kod države i koji zapravo ne stvaraju pravi dohodak, nego su postali dio javnog sektora, baš poput onih 230 tisuća osoba otprije zaposlenih u javnom sektoru koje primaju plaću iz središnjega državnog proračuna, ili kadrova u županijskoj i lokalnoj administraciji, ustanovama, komunalnim društvima, raznoraznim agencijama i dr. kojima nitko ne zna točan broj.
Fenomen poreznih škara i odgovor na pitanje koga one zahvaćaju dodatno razrješava pitanje tko je u RH u stvarnosti obveznik poreza na dohodak. Ispada da te škare ne zahvaćaju čak oko dvije trećine osoba koje u RH ostvaruju dohodak. To dokida održivost tvrdnje da su, relativno gledajući, najsiromašniji ujedno najpogođeniji tim porezom. Njih porez na dohodak uopće ne zahvaća. Potonji argument teško se želi i može čuti, a još se teže probija u javnosti i među pukom. Dodatno se to vjerodostojno pokazalo i potvrdilo u određenim htjenjima u procesu donošenja promjena u sustavu poreza na dohodak na kraju 2020. godine. Zahtijevalo se od predlagatelja zakonskog rješenja da se rasterećenje koje bi dovelo do povećanja dohotka koji neka osoba u stvarnosti prima ne provodi redefiniranjem i smanjivanjem poreznih stopa, nego povećanjem osnovice.
Dakako, posebno snažan dojam ostavlja podatak da oko dvije trećine osoba koje ostvaruju dohodak u RH ne podliježu oporezivanju po toj osnovi. Ipak, jednako snažan dojam s time u vezi ostavlja i tvrdnja koja se onda nužno posljedično nameće – da svi ti ljudi ostvaruju dohodak koji je toliko nizak da ga porezne škare, a time ni porezna olakšanja, ne zahvaćaju.
