Različitost funkcija i dosega primjene outsourcinga, ustupanja radnika i radnog odnosa

U članku se iznosi supstancijalna usporedba primjene outsourcinga, ustupanja radnika i klasičnoga radnog odnosa u hrvatskome pravu. Analiziraju se područja, ali i granice primjene svakog od tih instituta te njihove specifičnosti, razlikovnosti i situacije kada jedan oblik rada u pravnom smislu isključuje drugi. Ključni kriterij razlikovanja jest odgovor na pitanje tko upravlja radnikom i što je predmet ugovora: kod outsourcinga predmet je usluga ili rezultat rada, kod ustupanja radna snaga, a kod klasičnoga radnog odnosa osobni rad radnika za vlastitog poslodavca. Ta tri oblika obavljanja činidbe rada sagledavaju se i s motrišta situacija u kojima se od osobe koja ga obavlja zahtijevaju neka posebna mjerila stručnosti, pozitivne i negativne pretpostavke, prethodno provođenje nekih procedura (nadmetanje, natječaj i dr.). Ti se instituti pojavljuju i u službeničkom pravu, ali uz određena ograničenja.

1. Uvod
2. Outsourcing
3. Ustupanje radnika
4. Ustupanje radnika i dodatni rad – regulacija i premisivnost / deregulacija i restriktivnost
5. Zaključak