Koliko košta čovjek?
Sagledavajući demografsku katastrofu koja pogađa našu zemlju, neki je hrvatski političar nedavno ustvrdio da bi Republika Hrvatska trebala zahtijevati „odštetu“ od država članica Europske unije u koje njezini državljani masovno iseljavaju, jer da one time ostvaruju nemjerljive benefite, a Hrvatska jednako nemjerljivu štetu. Na tu je izjavu uslijedila poruga vlasti i sprdnja u medijima. Međutim, ubrzo se pokazalo da je ona u svojoj biti umnogome istinita, ali još više od toga – duboko zastrašujuća. Spretna ili nespretna, svjesno ili nesvjesno sročena, ubrzo nakon njezina izgovaranja u razgovorima oko definiranja financijskog okvira Unije za razdoblje od 2021. do 2028. godine među političkim se vodstvom pojavila upravo ta ideja – da bi u financijskim programima i okvirima Unije na neki način, najvjerojatnije kroz unijske fondove, Hrvatskoj trebalo osigurati 500 eura po svakoj iseljenoj osobi te time njoj i političkoj vlasti, barem simbolično, kompenzirati katastrofu s kojom se suočava. To podrazumijeva da države članice Unije (poput Njemačke, Austrije, Irske i dr.) imaju precizne podatke o useljavanju s naših prostora jer su oni nužno potrebni kako bi se mogao konkretno – kao novčani iznos – izraziti navedeni financijski okvir.
Koliko vrijedi hrvatski demografski manjak u posljednjih nekoliko godina koji je posljedica migracijskog salda prema državama Unije? Vrijedi li 250 milijuna eura? Manje ili više od toga? Treba li tome pribrojiti također Hrvate iz Bosne i Hercegovine pa dodati još 100-tinjak milijuna eura? Vrijedi li sav taj narod 1,5 do 2 posto godišnjeg proračuna Republike Hrvatske?
U Hrvatskoj se ne iznose podatci o ljudima koji faktički tu više ne postoje. Stvara se privid da su oni tu zbog formalno prijavljenog prebivališta (ili boravišta). Inzistira se na registrima i popisima birača koji su duboko odcijepljeni od svake stvarnosti. Svjedočimo djelidbi hrvatskog državljanstva „na poklon“, tj. bez ikakva kriterija i razbora, uslijed čega – nadasve nadrealno – ispada da Hrvati masovno iseljavaju u Republiku Srbiju, gdje broj hrvatskih državljana strelovito raste. Očigledni odrazi demografskih deficita politički se oportuno tumače sasvim drugačije. Primjerice, nepostojanje ljudi u demografski ruiniranim područjima na posljednjim predsjedničkim izborima predstavljalo se kao slabu izlaznost, a ne tako što ljudi u tim krajevima više nema niti će ih u redovnim prilikama više ikada biti. Pa zar je itko povjerovao tome da je u Irskoj tek tisućica hrvatskih državljana, onoliko koliko ih je ondje formalno moglo ostvariti biračko pravo?!
U redovnim prilikama prirodnog prirasta i migracija u Hrvatskoj može se spasiti samo ono što se prema objektivnim demografskim pokazateljima još uvijek spasiti da. Mnoge općine i gradovi, posebno u cjelovito demografski opustošenim krajevima (koji su svima poznati i kao takvi već su postali dio naše kolektivne memorije), ne mogu se više spasiti. I to je činjenica! I tu povratka nema! Pitanje je samo postoji li dovoljno snage i razboritosti da se kao narod i država s time objektivno suočimo i okrenemo promišljenom spašavanju i ulaganju resursa u one sredine koje su na rubu demografskog opstanka te se još uvijek kako-tako mogu spasiti. Kolikogod to imalo nemilosrdan prizvuk, u postojećim prilikama čini se da drugi razborit izbor ne postoji.
Koliko vrijedi čovjek možda ponajbolje (i nadasve suštinski) posvjedočuje povijesni primjer iz jedne omalene biskupije iz naših krajeva, iz razdoblja prijelaza srednjega u novi vijek. Kako mjesni biskup nije mogao platiti porez austrijskoj pokrajinskoj vlasti, ona ga nije odlučila kazniti stricto sensu – kakvom tradicionalnom kaznom, primijeniti silu radi plaćanja ili oduzeti mu neku imovinu te se iz toga namiriti. Odmazda je bila kudikamo brutalnija, dalekosežnija i nepopravljiva: oduzeli su mu 15 obitelji i preselili ih u drugu jurisdikciju.
