Općenito, ovršna isprava se određuje kao jedan od zakonom predviđenih temelja za određivanje ovrhe. Ovršnim zakonom je utvrđeno da su ovršna sudska odluka, ovršna sudska nagodba, ovršna javnobilježnička isprava, ovršna odluka donesena u upravnom postupku (i ovršna nagodba sklopljena u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obveze ako zakonom nije drukčije određeno), te druge isprave koje su zakonom određene kao ovršna isprava, ovršne isprave.
Takva je isprava podobna za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik, kao i predmet, vrsta, opseg, te vrijeme ispunjenja obveze. Pitanje podobnosti te isprave za ovrhu vrlo je bitno u praksi, jer se dakle, ovrha može odrediti samo na temelju podobne ovršne isprave. O njezinoj podobnosti mora se voditi računa u postupku u kojem ona nastaje i to je prvenstveno obveza ovrhovoditelja.
Ovu materiju, s teorijskog stajališta i potkrijepljenu aktualnom sudskom praksom, te druga pitanja uz to vezana, temeljito, na pregledan i zanimljiv način, autorica analizira u ovome članku.
